Predsjednički problemi na francuski način

U Francuskoj nije problem tko će biti predsjednik već tko će vladati. Francuska ima složen predsjedničko parlamentarni sustav koji je implementirao Charles de Gaule.
Autor Marijan Opačak

Francuzi su od osnutka 5. republike 1958. do 2000. izlazili na izbore dvaput, jednom da bi birali šefa izvršne vlasti predsjednika republike na mandat od 5 godina a onda godinu dana poslije i parlament iz kojeg je većina birala premijera.

Nakon De Gaullea najčešće se događalo da su predsjednik i premijer bili iz suprotstavljenih stranaka što je dovodilo do nemirnih kohabitacije.

Između 1980 i 1990 to se dogodilo u dva navrata predsjedniku François Mitterrandu koji je nemoćan da se suprotstavi parlamentarnoj većini i premijeru Elizejsku palaču nazvao vazom za cvijeće.

Njegov tadašnji mučitelj premijer Jacques Chirac, će poslije, nakon loše kampanje iz 1997. koja ga je učinila politički impotentnim na 5 godina zdušno prihvatiti promjene ustava koje su omogućile izbor predsjednika i parlamenta, oboje na mandat od 5 godina, skoro pa simultano, u jednom izbornom ciklusu.

Od tada je to funkcioniralo te su predsjednici mogli kontrolirati premijera i većinu u parlamentu te tako gurati vlastitu legislaturu i provoditi više ili manje uspješno, obećano na izborima.

Hoće li to opet biti dovedeno u pitanje?

Socijalisti i republikanci su stranke koje se desetljećima međusobno zamjenjuju na vlasti, nešto poput naših HDZ i SDP-a, a sad na vlast dolaze populisti koji nemaju veliku stranačku mašineriju iza sebe.

Desna populistica Marine Le Pen i njezina Fronte Nationale uživaju 30 postotnu podršku, ali ako ona ostvari pobjedu na današnjim izborima teško je vjerovati da će ostvariti pobjedu i osvojiti većinu u parlamentu na lipanjskim parlamentarnim općim izborima koja će joj omogućiti nesmetano provođenje izbornih obećanja poput Frexita i izlaz iz Eurozone.

Ista stvar će se vjerojatno dogoditi i Emmanuelu Macronu koji uživa veliku potporu birača i potporu republikanskog bloka, svih stranaka ujedinjenih protiv Le Pen. Njegov pokret En Marche nastao je isključivo kao platforma za izlazak na predsjedničke izbore te se vjerojatno neće moći suprostaviti uhodanim strankama na parlamentarnim izborima koje imaju svoja stabilna biračka tijela.

U anketama za sada vodi Republikanska stranka te će bivšem socijalističkom ministru trebati mnogo strpljenja i predanog rada za ostvarivanje svojih predizbornih ciljeva.

Republikanska većina

Ako republikanska stranka ostvari većinu Macron ili Le Pen, ovisi tko pobijedi danas, morat će za premijera birati nekog od kandidata republikanaca, već viđenih političara poput Laurent Wauquieza, osobe koja držala više ministarskih pozicija, Alain Juppea bivšeg premijera i ministra te dosadašnjeg protukandidata François Fillona bivšeg premijera i ministra u više vlada.

Socijalistička partija može samo nemoćno gledati kako se njezino biračko tijelo rasipa te će za njih preživljavanje na 20% predstavljati nevjerojatan uspjeh. Godine nesposobne vladavine sadašnjeg predsjednika Francoisa Hollandea i njegove vlade iz koje je Macron pobjegao, te neuspjeh u borbi protiv terorizma i gospodarske krize doveli su Socijaliste na dosad neviđeno dno.

Tko god dobio danas imat će velike probleme u ispunjavanju predizbornih obećanja i zadovoljavanja biračkog tijela, ali Macron će imati manje posla u pregovorima s drugim strankama dok Marine Le Pen će u slučaju pobjede postati de facto ficus u Elizejskoj palači ograničena samo na formalne zadaće.

Ostaje nam nakon današnjih predsjedničkih i lipanjskih parlamentarnih izbora, te nakon par mjeseci dogovora i početne kohabitacije vidjeti hoće li Francuska uz Njemačku preuzeti vodstvo Europe ili će unijeti toksični razdor koji će i dalje ostaviti Njemačku u ulozi vođe ujedinjene Europe.