Zašto biramo beskičmenjake i ljigavce?

Staro je pravilo da se prvorazredni okružuju prvorazrednima, a drugorazredni trećerazrednima.  No, ono što viđamo ovih dana u Saboru govori da na mjestu gdje bi trebali sjediti najodličniji od sviju nas, sjede uglavnom ne trećerazredni, već (uz par izuzetaka) političko, ljudsko i karijerno dno.
Autor Goran Vojković/Index.hr

Više bi se digniteta i karaktera našlo u zatvoru nego li među zastupnicima. Zašto je tako? Zašto je najviše predstavničko tijelo postalo sinonim ne više za uhljebe, već za puževe golaće u onom prenesenom smislu – totalnih ljudskih ljigavaca?

Dio odgovornost svakako je tu na građanima – Hrvati čini se glasaju na način kao što se navija u nogometu. Pa ako Dinamo ili Hajduk loše igraju, navijate i dalje za njega, a ne počinjete podržavati recimo Rijeku. Građanima su “naši” upravo naši – bez obzira bilo među njima lopova, prevaranata ili beskarakternih ljudi.

No, to je samo dio problema. Ovako blijed Sabor u kojemu se ne vidi ni trunke karaktera, snage, borbe za stav, borbe za neku novu politiku, Sabor u kojemu veći dio oporbe pokušava izbjeći nove izbore jer im je u biti jako dobro kao zastupnicima i sada im ne da tražiti novi posao, ima moguće uzroke u još jednom – izbornom sustavu temeljem lista.

Ulizivanje šefovima stranke

U Hrvatskoj kod biranja zastupnika imamo u potpunosti proporcionalni, odnosno razmjerni izborni sustav, dijelom ispravljen mogućnošću preferencijalnog glasa. Gdje je problem? Pa u tome što se u takvom sustavu glasa za stranke, za liste, a ne za ljude.

Možemo reći i da eto sada postoji preferencijalni glas, ali on može pomoći samo ako ste već nacionalno poznati političar – izborne jedinice su tako postavljanje da ne predstavljaju nikakve prirodne cjeline. Možete biti vrhunski kadar, popularan, sposoban, kvalitetan, negdje iz južnog dijela Zagreba, ali o vama glasa cijela Karlovačka županija, pa sve preko planina do mora – od Mrkoplja do Bakra. Vrijedi naravno i obratno, nekome iz Bakra, makar bio najbolji neće pomoći da postane zastupnik ništa no stavljanje na visoko mjesto liste jake stranke.

Predsjednik bira svoje ljude

A tko stavlja ljude na liste? Pa rukovodstva stranaka, a finalni odluka je u gotovo svugdje na predsjedniku stranke. Dakle, ako vas predsjednik stranke ne stavi na visoko mjesto na listi, nemate šanse ući u Sabor! A kako su predsjednici stranaka takvi kakvi već jesu, drugorazredni, onda se trude postaviti ljude koji će dizati ruke i šutjeti. Postavit će trećerazredne. Uz prvorazredne, zvijezda drugorazrednog predsjednika stranke ne bi sjala. Cijeni se stoga beskičmenjaštvo i uvlakaštvo, ne cijeni se jaka osoba i dobar kritičar, takav bi u Saboru vjerojatno “stvarao probleme”; a mogao bi ugroziti i samog predsjednika stranke.

Čemu onda ići u rizik? Stavimo na listu mediokritete koji će samo gledati kako odraditi četiri godine bez rizika, bez dizanja glasa, bez buke, kako bi u te četiri godine otplatili kredit za automobil ili stekli neophodna poznanstva – ovi drugi, što misle i pričaju u takvom sustavu nisu potrebni.

U sustavu gdje se glasa za liste, a predsjednici stranaka određuju tko će biti na listi, u tom slučaju dobivamo ovakav Sabor. Građani neće kazniti lošu listu, pa se ni šefovi stranaka neće truditi na istu staviti snažne ljude. Stavit će poslušnike. Izuzetak će biti koji kandidat kakve male stranke, koja će iskoristiti “bukača” za daljnju promidžbu.

Dodatno, u ovakvom sustavu, s velikim i često prostorno besmislenim izbornim jedinicama gotovo je nemoguće izići kao neovisni kandidat. Dok na lokalnoj razini neovisne liste i kandidati već uvelike ugrožavaju etablirane stranke na nacionalnoj razini to nije slučaj. Uz razmjerni sustav i ovakve izborne jedinice, trebate hrpu novca za nešto napraviti. Ako novca već imate, onda vam mjesto u Saboru i nije nešto zanimljivo, ako nemate novca no nađete političkog sponzora – onda ste sponzoru i nešto dužni.

Britanski model

Postoji i drugi, većinski izborni sustav, izabire se kandidat koji sakupi najviše glasova, i taj sustav se koristi u Velikoj Britaniji. U tom slučaju ne možete na mjesto kandidata staviti potpunog bezveznjaka, jer takav jednostavno neće proći kod glasača. Dodatno, u takvom modelu zastupnici su prvenstveno obvezni prema svojoj izbornoj bazi, a ne prema stranci. Često imaju i urede u svojoj izbornoj jedinici, redovno obilaze birače i svaki birač može reći kako ima “svog” zastupnika.

Što mislite, kako bi se razvijala hrvatska politika da se recimo pola Sabora bira većinski, zaokruživanjem imena i prezimena kandidata? Dobili bismo ljude koji ne ovise o stranačkoj oligarhiji, već o vlastitim kvalitetama. Dobili bismo i ljude koji bi unutar stranaka mogli zadržati svoje “ja”, jer uvijek se mogu kandidirati i bez stranke, ukoliko su popularni.

U Hrvatskoj neophodno trebamo kvalitetnije ljude na mjestima saborskih zastupnika – stručne, ali i karakterne, koji će znati iznijeti svoj stav, a ne samo gledati kako će se zadržati na položaju. Da li je možda vrijeme da ih građani počnu birati izravno, a ne preko lista sastavljenih od strane stranačkih šefova?