Zrinski i Frankopan, heroji ili izdajnici?

Prvo treba sagledati kakav pogled na tu urotu imaju Hrvati i u što sam i sam vjerovao prije nekoliko godina. Dakle, Zrinski i Frankopan su bili moćni plemići koji su 1664. odlučili boriti se za prava Hrvatske jer je car Leopold bio nepravedan.
Tomislav Vuk
Međutim nakon niza neuspješnih pregovora s Francuzima i Venecijancima, te 1669. s turskim sultanom, nisu uspjeli, uhvaćeni su, te na prijevaru osuđeni na smrt u Wiener Neustadtu. I tako Hrvati nisu dosanjali san o svojoj neovisnosti.
Povijest treba gledati činjenično i razumski, postavljati logična pitanja, a meni je itekako bilo nelogično da je netko tko pregovara s Turcima heroj.
Što za Hrvate znači Zrinsko-Frankopanska urota?
Prvo pitanje, što bi se dogodilo da su uspjeli u naumu? Bi li Hrvatska bila prosperitetna? Kraljevina Hrvatska je imala legitimnog cara i kralja Leopolda, nakon pobune bi opet morala tražiti priznanje europskih sila, no siguran sam da bi ih podržale protestantske države, a Austrijsko carstvo u to doba nije imalo vojnu moć za invaziju (o tome malo niže). Povjerenje katoličkih država nebi imali, a savez s Turcima bi značio vazalski odnos u dogledno vrijeme.
Kontekst vremena 

Prvi mit koji treba razbiti je pogled na naciju u to doba. Ljudi su bili više privrženi vjeri nego 100 godina kasnije, a kamo li danas, međutim znali su da su Hrvati, dakako i paše s one strane granice su govorili da pišu i govore hrvatskim jezikom. Isto pitanje se postavlja danas, bi li Hrvati u ime odcjepljenja od EU prigrlili identitet Erdoganove Turske?

Mit o Leopoldovoj pohlepnosti i želji da uništi dvije najmoćnije kuće u Hrvata. Kraljevina Hrvatska je u carstvu bila jedno od naosjetljivijih područja, imala je određene povlastice zajamčene ne samo Pactom Conventom, petljati u poredak i destabilizacija je mogla ugroziti čitavo carstvo. I ne vrti se ni svijet ni ova priča oko nas Hrvata.
Mit kako su Hrvati željeli neovisnost, bili su pod Austrijom. Ne, nego smo bili kraljevina Hrvatska unutar carstva, iako je veći dio teritorija bio pod okupacijom Turaka.
Kako je krenulo?
Hrvatski i mađarski plemići su bili nezadovoljni mirovnim sporazumom u Vašvaru 1664., smatrali su da Turke treba potjerati prema istoku, a ne im priznati vlast nad Transilvanijom i polovinom Mađarske.
Neću pretjerano ulaziti u razloge zašto je car potpisao naizgled nepovoljan sporazum s Turcima, međutim postavljam pitanje, kako to da je tada po prvi put Francuska ratovala protiv svojih turskih saveznika?
Nekoliko logičnih zaključaka:
Između 1618. i 1648 je trajao tridesetogodišnji rat koji je Europu koštao oko 7,500,500 žrtava, to je bilo samo 16 godina prije bitke kod Sv. Gottharda i mira u Vašvaru. Carstvo je bilo na koljenima, iscrpljeno od ratova s protestantima i opet okrenuto na istok gdje je prijetila turska sila.
Car Leopold je ujedno naslijedio i španjolsku krunu, to je također mogao izgubiti, ubrzo je izbio rat za španjolsko naslijeđe. Turci su već 1656. reformirali vojsku i do 1660. osvojili velik dio ugarskog kraljevstva, Austrija nije imala dovoljno snage ih zadržavati. Bitka kod sv. Gottharda je bila od posebne važnosti jer je mogla značiti kraj carstva, zato je i Francuska poslala vojsku u pomoć.
Urota magnata ili kod nas poznata kao Zrinsko Krankopanska nije bila isključivo hrvatska urota, već dobro organizirana i u Mađarskoj gdje je poznata pod imenom Wesselenyi urota.
Mađari su imali problem što su nakon Vašvarskog mira ostali presječeni između dva carstva, ali i velik dio plemstva su bili protestanti, itekako skloniji neovisnosti i hegemoniji.
No glavna ideja o uroti je krenula od Nikole Zrinskog koji je poginuo u lovu. Njega je smetalo, a to je kasnije legalistički opravdano time što je Pacta Conventa bila povrijeđena, to što se ljudstvo iz Hrvatske i Mađarske uzima za bitke izvan tih domena, umjesto da oni osiguravaju granicu prema Osmanlijama.
S nacionalne strane kao Hrvat kažem da je u pravu, s vjerske kao katolik nije, imali smo dužnost braniti carstvo od protestantskih sila na sjeveru, a Pacta Conventa je potpisana prije reformacije i u doba Hrvatsko-Ugarskog kraljevstva. Mađari su išli korak dalje i preko lokalnih viteških redova koji nisu bili podređeni Kraljevstvu Ugarske de facto organizirali vlastitu diplomaciju i paralelnu vlast.
Za Leopolda nije bilo puno opcija.
Zanimljivo je da su o uroti Beč izvjestili upravo Turci. Sultanu Mehmedu IV nije bilo do obnavljanja sukoba dok ne skupi dovoljno jaku vojsku, što su i učinili jer 1683. već opsjedaju Beč. Nakon Lepanta 1571. turski sultani su bili jako napeti jer je stala ekspanzija carstva i postojala je opasnost da ih sruše janjičari ili netko od pretendenata.
Stoga, jako su ovisili o vojnim uspjesima. A urota im je došla kao idealna prilika za destabilizaciju neprijatelja. Međutim, traženje saveza s Osmanlijama je najgori oblik eskalacije, ako se uzme u obzir da su zbog rata s njima i započeli pobunu.
Tako je urota doživjela kulminaciju 1670., kad je među mađarskim pučanstvom poticana pobuna, naročito među protestantima. Podsjećam da je bilo već zle krvi jer su ratovi kalvinista, luterana, unitarista i katolika bili izrazito krvavi i odgovarali Osmanlijama. Te pozivi na osmansku invaziju.
Urota je trajala godinama, zanimljivo je da Leopold rano znao za nju, ali odbijao vjerovati u to, imao je samo 24 godine kad je započeta. Nije poznato je li znao 1667. da je planirana njegova otmica.
Je li Leopoldova reakcija opravdana?
Urotnici i još 2000 plemića su uhićeni 1671. zemlje su im bile konfiscirane, a obitelji zatočene. Stradalo je i puno nevinih plemića, tad je Leopold pokazao svoju čvrstu ruku.
Zrinski i Frankopan su smaknuti glavosjekom, a mađarski protestanti su pomutnji formirali vojsku kuruca koja je godinama haračila i ubijala katolike.
Prvo, napravio je jedan antifeudalan potez, ukinuo je stare zakone, centralizirao vlast, zatim je oslabio vlastitu granicu micanjem vojskovođa i pripadnih vojski. Hrvatsko plemstvo generalno nije bilo uključeno u urotu, međutim reakcija dvora je za njih bila zastrašujuća. Reakcija da kazni izdajnike je bila opravdana, međutim brutalnost prema obiteljima nije.
Mladi kralj je bio pod golemim stresom, de facto je gubio Španjolsku, stalno gledao na jugoistok isčekujući tursku invaziju i još se nadao da će Poljsko-Litavska unija biti na njegovoj strani ukoliko se to i dogodi. Ali sve skupa ga ne opravdava da se iskaljuje nad djecom urotnika.
I stvarno, što da je i pobuna uspjela?
Već 1683. je Osmanlijsko carstvo poduzelo opsadu Beča. Na početku kampanje imali su 170000 ljudi, definitivno daleko više nego li je čitavo Hrvatsko i Ugarsko kraljevstvo moglo podići. Zgazili bi nas. Bismo li u slučaju saveza morali biti vazal Turcima? Vrlo vjerojatno. Iako naravno ne u cjelovitom teritoriju kraljevine. Ubrzo bi bili anektirani. I što bi se dogodilo ostatku plemstva i gradovima koji nisu podržali pobunu?
Prvo, plemstvo koje je tu živjelo je itekako davalo sinove i izumiralo u dva stoljeća borbi protiv Turaka, stoga mnogi na urotu nisu gledali blagonaklono. Vjerojatno bi u Zrinsko-Frankopanskoj Hrvatskoj ostali bez posjeda, a gradove bi morali opsjedati što bi značilo dodatni trošak i iscrpljenost vojske. Definitivno bi to značio rat s carstvom i građanski rat u zemlji.
Mađarski dio urotnika je imao više ljudi i recimo da su uspjeli vjerojatno bi u tom novom zajedničkom hrvatsko-ugarskom kraljevstvu uspostavili hegemoniju protestantskih magnata. Koliko bi zaživjela stisnuta između katoličkih sila i osmanlija, teško je reći, Turci su se pripremali za uništenje Austrijskog carstva, morali bi izabrati stranu, a sumnjam da bi se priklonili istom caru protiv kojega su ustali.
Pod turskim jarmom bi kao i katolički narod u Bosni bili građani trećeg reda i unutar nekoliko generacija islamizirani.