Zašto je dobro da Plenković ne odustaje od Marića

Zasad je dobro. Smjenom trojice ministara iz kvote Mosta koji su odbili podržati ministra Zdravka Marića premijer je pokazao čvrstinu karaktera koja se dosad možda prečesto činila nedostatnom. Obranom ministra kojemu vjeruje jer je pokazao da može i zna ispuniti zadatak, kao i suprotstavljanjem političkoj ucjeni Mosta, koji se u Vladi opet pokušao postaviti kao oporba, Plenković je pokazao i da se razlikuje od prethodnika.
Autor Viktor Vresnik/Jutarnji List

Tihomir Orešković, Plenkovićev premijerski prethodnik, kako bi riješio konflikt u Vladi i sam je odstupio s funkcije. Diplomat Plenković ovaj se put oslobodio diplomatskog kalkuliranja. Prihvatio je zadatak da vodi izvršnu vlast u državi i jučer je pokazao da taj zadatak namjerava ispuniti. Je li ministar Zdravko Marić vrijedan političkog rizika u koji je zbog njega, kako bi ga zaštitio, Andrej Plenković doveo Vladu kojom predsjeda?

 Marić je vrijedan rizika

Gledamo li dosadašnje rezultate, jest. Štoviše, Mariću se može pripisati i ono što se ovoj Vladi ne može – kontinuitet u rezultatima. Bio je državni tajnik u Ministarstvu financija kada ga je vodila Martina Dalić (u Vladi Jadranke Kosor), bio je ministar financija u Vladi Tihomira Oreškovića, možda jedini funkcionalan, na toj je poziciji i danas i za razliku od ostatka Vlade, koji je tu prekratko, njemu se može pripisati barem dio zasluga za današnju pozitivnu hrvatsku statistiku.

I da, između funkcija u Ministarstvu financija Marić je četiri godine proveo u Agrokoru, na mjestu izvršnog direktora za strategiju i tržišta kapitala, zbog čega, smatra šef Mosta i predsjednik Sabora Božo Petrov i u tom mišljenju nije jedini, on danas ne može biti ministar financija. Pogrešno. Upravo Agrokorovo iskustvo Mariću, ali i Vladi u kojoj je ministar, danas je neprocjenjivo.

Marić nije bio vlasnik Agrokora, nije bio u Upravi koncerna i nije potpisivao Agrokorove financijske izvještaje. Sudjelovao je u kompaniji kao vrstan ekonomski stručnjak. Ako je znao za financijske teškoće koncerna, a teško je vjerovati da nije, jer znali su svi, teško da se njemu može lijepiti krivnja za desetljeća pogrešnog upravljanja Agrokorom. Kanimo li tražiti krivca izvan kompanije i obitelji vlasnika, onda su to prije svega sve hrvatske vlade, svih četrnaest bez razlike, od 1990. do danas, koje su u punoj svijesti Ivici Todoriću omogućile sve da posluje kako je poslovao.

Marić pristao na politiku samozatajnosti

Marićeva je dosad najveća pogreška što je, u skladu s ukorijenjenim hrvatskim političkim licemjerjem, pristao na politiku samozatajnosti. Ogradio se od svoje prošlosti u Agrokoru, iako nije trebao, izuzeo se, barem formalno, iz rješavanja krize koncerna, iako je, gledamo li pragmatično, mogao biti najkorisniji Vladin čovjek u procesu koji će još dugo biti jedan od prioriteta hrvatske Vlade, neovisno o tome od kojih je političkih stranaka sastavljena.

Može li Plenkovićeva Vlada podnijeti odlazak ministra Marića? Mogla bi, kao što i živi organizam podnese gubitak jednog bubrega ili transplantaciju nekog drugog vitalnog organa. Pitanje je treba li podnijeti žrtvu samo zato da bi usrećila populiste koji su sve jača snaga u politici, pa i po cijenu lošijeg upravljanja državnim financijama.

Bi li, u slučaju da se to dogodi, Martina Dalić kao jedina logična Marićeva zamjena bila prihvatljivo rješenje onima koji danas traže smjenu ministra financija? Ili bi odmah u raspravi zaživjela njena “ememefovska” prošlost, povezanost s Inom i koautorski doprinos u lex Agrokor.

Postigao rezulatate u turbulentnim vremenima

Kada je Zdravko Marić preuzeo Ministarstvo financija, preuzeo je Hrvatsku s javnim dugom od 86,7 posto BDP-a i proračunskim minusom od 3,4 posto BDP-a.

Danas, unatoč turbulencijama, javni dug je 84,2 posto BDP-a, a proračunski minus 0,8 posto.

Mariću vjerojatno ne možemo pripisati značajnu zaslugu za ekonomski rast, on se u velikoj mjeri dogodio mimo države, ali nitko mu ne može poreći da je prvi u nizu ministara uspio zauzdati državne troškove, i to u politički teškim uvjetima, unatoč disfunkcionalnoj Vladi, kakva je bila ona koju je pokušao voditi trojac Orešković – Karamarko – Petrov. Zato je dobro da ostane.