100 dana Trumpa: ništa još nije jasno

Eric Gomez iz uglavnom konzervativnog instituta Cato u Washingtonu je još najpozitivniji u ocjeni prvih 100 dana Donalda Trumpa. Tvrdi kako se zapravo njegov učinak može usporediti i s prvih 100 dana Baracka Obame koji je također trebao vremena da “pohvata konce” nakon Busha mlađeg, tako da je osjećao pritisak i u političkom, diplomatskom i vojnom smislu.
Autor Miodrag Šorić/DW

No onda sličnost ipak prestaje jer Trumpova politika je jednostavno nepredvidiva: previše često mijenja svoje mišljenje. A razlog tome je, misli Gomez, posve jednostavan: ovaj američki predsjednik jednostavno ne razumije sve složene međunarodne odnose.

Malo ovo, malo ono u vanjskoj politici

Michael Werz iz liberalnog instituta Center for American Progress ima slično mišljenje, a još je gore što ovaj američki predsjednik i pokazuje to svoje neznanje. Prvu naznaku njegovog stava o Kini dao je upravo kroz izuzetno osjetljivo pitanje da li Tajvan pripada Kini ili ne.

“U loše pripremljenom intervjuu je tako revidirao poziciju Amerike kakva postoji već četrdesetak godina samo da bi ga Kina onda ubrzo naučila pameti.” Ukratko, ovaj predsjednik je upao u baš svaku zamku koja mu se našla na putu.

A ne pomaže ni to što je okružen vrlo konzervativnim i vrlo desno orijentiranim savjetnicima. Među njima je i mnogo vojnika i to nije samo ministar obrane i bivši general američkih marinaca James Mattis. Bivši vojnik je i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnosti McMaster, a u Bijeloj kući sada ima još takvih sa sličnom karijerom.

Znači li to da će i američka vanjska politika biti u znaku vojnog rješenja? Eric Gomez oprezno ističe kako Trump “neće oklijevati” u korištenju vojne sile. To je već pokazao napadom na zračnu bazu u Siriji i “super-bombom” koju je dao baciti na islamističke ekstremiste u Afganistanu.

Povrh toga je Washington već obećao Saudijskoj Arabiji oružje kojim će ona intervenirati u građanskom ratu u Jemenu – što je sukob, potpuno su suglasni američki stručnjaci, gdje bi Americi bilo najpametnije da se drži daleko od njega.

U incidentima proteklih tjedana, na primjer u ponovnom napadu bojnim plinom u Siriji i u Afganistanu, SAD je uvijek iznova reagirao vojnom silom, konstatira Gomez. To smatra “lošim predznakom”, jer se niti iz toga još uvijek ne može razaznati nekakva dosljedna vanjskopolitička strategija.

Još gore nego Kuba 1962?

Jack Janes sa Sveučilišta Johns Hopkins misli da je za SAD čak ne Bliski, nego Daleki istok, kriza koja bi doista mogla postati opasna. Riječ je naravno o Sjevernoj Koreji koja se već dugo trudi stvoriti arsenal atomskog oružja i razviti rakete koje bi mogle doseći i do SAD-a.

Janes uspoređuje današnju krizu sa Sjevernom Korejom s krizom oko Kube 1962. kada je tadašnja američka vlada htjela spriječiti stacioniranje sovjetskih bojevih nuklearnih glava i raketa na Kubi.

Janes podsjeća kako se tadašnji američki predsjednik John Kennedy okružio “pravom gomilom” stručnjaka i suradnika ministarstava koji bi ga savjetovali (i usprkos tome, procjene su bile krive: tek nakon raspada SSSR-a se saznalo da je na Kubi tada već bio određen broj sovjetskih nuklearnih raketa, što Kennedy nije znao – op. red.).

Ali Trump čak niti nema savjetnika koji bi znali pozadinu problema i što bi se moglo učiniti, već i iz razloga što još uvijek u ministarstvima nedostaje velik broj suradnika. Trumpove odluke su zato rezultat “instinkta”, smatra Jack Janes.

Zaključak Michaela Werza o prvih 100 dana Trumpa je zato porazan: ovaj američki predsjednik je očito pokazao kako je “strukturalno nesposoban nešto naučiti”. Trumpova pozornost na neki problem je izuzetno kratka.

Nedostaje mu obrazovanje, znatiželja i uopće zanimanje što se događa u svijetu. Baš kao i ranije, njegov glavni izvor informacija su vijesti konzervativnih televizijskih postaja. Njega pokreće tek samoljublje i potreba za priznanjem. U osnovi, Donald Trump je potpuno nepolitička osoba – fatalna osobina za jednu od najvažnijih dužnosti na svijetu, misli Werz.