Raspad stranačkog sustava kao reformska mjera

Može li zemlja poznata po političkoj polarizaciji, otporu promjenama, visokoj nezaposlenosti (10 posto), posebno među mladima i manjinama (više od 20 posto), iseljavanju i zastarjeloj infrastrukturi, s ugrađenim ustavnim preprekama svakoj inovaciji, u kojoj javni sektor parazitira na račun društva, a visoki porezi ometaju razvoj – ukratko, zemlja u kojoj se kapitalizam doživljava opasnošću, a socijalizam, unatoč dokazanim promašajima, solidnim rješenjem – može li se takva zemlja promijeniti kroz postojeći stranački sustav i izborni proces?
Autor Ivo Banac/Jutarnji List

Teško, premda ima nade. Ni nepokretnost nije vječna, čak kad se radi o Hrvatskoj, a ovdje je riječ o Francuskoj. Prošle se nedjelje, naime, u Francuskoj dogodilo nešto krajnje neobično: stari stranački sustav jednostavno je dogorio. Zemlja što je od 1789. proizvela čak 16 ustava, kao da traži izlaz iz slijepe ulice monarhističkog prezidencijalizma Pete republike.

Pitanje stava prema EU

Golistički sistem, koji je na snazi od 1958. godine, na lipanjskim parlamentarnim izborima neće moći proizvesti potrebnu većinu za pobjednika drugog kruga predsjedničkih izbora, zakazanog za 7. svibnja, bez obzira na to hoće li prevagnuti liberal Emmanuel Macron ili populistkinja Marine Le Pen. Odabir francuskih birača nije samo pitanje stava prema EU, on je, u prvom redu, pitanje upravljanja i političke reforme.

Pod generalom de Gaulleom i njegovim nasljednicima francuski je sistem onemogućavao političke krajnosti, onako kako ih se doživljava u Francuskoj. Republikom su vladali jaki predsjednici, premda često slabi ljudi, iz dvaju stranačkih blokova: desnog centra s korijenima u golizmu (UDR, RPR, UMP; trenutno, les Républicains) i socijalista (PS). Liberalni intermezzo za predsjedništva Valéry Giscard d’Estainga (1974. – 1981.) jedina je iznimnka u ovom rasporedu.

Od 1995. i smrti Françoisa Mitterranda, lijevi i desni centar nadgledao je rastuću krizu u kojoj su od 2002., svakih pet godina, predsjednički izbori u prvom krugu nudili slabije i ekscentričnije kandidate, a u drugom branili “republikansku frontu” od većeg zla.

Tako je 1995. Jacques Chirac u drugom krugu pobijedio krutog ljevičara Lionela Jospina, a 2002. utemeljitelja Nacionalne fronte (FN) Jean-Mariea Le Pena, isto kao što je 2007. Nicolas Sarkozy pobijedio socijalistkinju Ségolène Royal, a 2012., nakon pet godina hiperaktivnog sarkoziranja, izgubio od njenog bivšeg partnera, trenutnog predsjednika Françoisa Hollandea.

Dakako, da ne bi baš sve ostalo u obitelji, ustav Pete republike je omogućio kohabitaciju između predsjednikâ i vladâ iz različitih stranaka, kao što je dijelom bio slučaj pod Mitterrandom i Chiracom.

 Nada za Matu Kapovića

Rezultati vodećih kandidata u prvom krugu protekle nedjelje bili su prilično ujednačeni; razlika između Macrona (24,01) i Le Pen (21,30) bila je manja od 3 postotka. Slijedili su François Fillon (les Républicains, 20,01) i Jean-Luc Mélenchon (krajnje lijeva La France insoumise /Nepokorena Francuska/, 19,58), a socijalistički kandidat, Benoît Hamon, morao se zadovoljiti tek prolaznim rezultatom (6,36).

Fillonov hendikep bila je korupcionaška afera (nepotizam), a Hamonov dogmatsko sivilo. Zanimljiviji je slučaj europarlamentarca Mélanchona, kavijarskog socijalista sa značajnim posjedima, koji predvodi francusku varijantu venezuelanskog chavisma: potpuna nacionalizacija, 32-satni radni tjedan, stopostotni porezi na prihode iznad 400.000 eura te, dakako, izlaz iz NATO-a, EU i eurozone. Ako je petina francuskih birača glasovala za ovog čudaka, koji je u knjižici Le hareng de Bismarck (Bismarckova haringa, 2015.) Njemačku prozvao “čudovištem preko Rajne”, ima nade za Matu Kapovića.

Mélanchon je samo lijeva inačica Marine Le Pen, koja je već neko vrijeme eurokratska Baba Roga, premda su njezine šanse 1 od 100, naspram Macronovu 68 od 100 (The Economist, 22. travnja). Autsajderica poput Macrona, Le Pen za razliku od Mélanchonovih novoljevičara predvodi klasičnu razočaranu radničku klasu s industrijskog sjevera. Glasna protivnica globalizacije i EU, koja predstavlja opasnost i za Trumpovu strategiju, Le Pen je Putinova favoritkinja.

Približila se ljevičarskom mainstreamu zagovarajući sekularizam protiv prividne islamske opasnosti. Štoviše, ona je socijalni liberal i podupire istospolne brakove. Organizacija Sens Commun (Zdrav razum), koja je proizašla iz pokreta La Manif pour tous (Prosvjed svima) protiv istospolnih brakova, odbija se izjasniti između “kaosa” Marine Le Pen i Macronove “truleži” (The Spectator, 24. travnja).

Najnoviji naklon mainstreamu najava je Le Penove da će u drugom krugu biti nezavisna kandidatkinja, slobodna od okvira vlastite stranke. Želi reći da odbija konfrontaciju s “republikanskom frontom”, kako se u uvjetima Pete republike nazivaju kratkotrajna izborna savezništva ljevice i desnice protiv opasnosti Le Penovih.

Pravo iznenađenje ovih izbora ipak je Emmanuel Macron. Mlađahni liberalni tehnokrat oženjen 24 godina starijom suprugom, svojom bivšom nastavnicom, izuzetno je zahvalan materijal za teoretičare zavjere. Dijete profesionalne klase, Macronova popudbina su veze s moćnim “énarquesima”, diplomcima École nationale d’administration (ENA), koji tvore utjecajnu mrežu mandarinske birokracije.

Bankarski dečko

Po nekim teorijama, Macron je proizvod ENA-ine “undercover” operacije, treniran u bankarskoj kući Rothschield & Cie Banque, te onda ubačen kao tempirana bomba u ured predsjednika Hollandea, da bi u drugoj vladi Manuela Vallsa postao ministrom gospodarstva, industrije i digitalnih poslova. Također se tvrdi da je Macron povezan sa skupinom “les Gracques” (Grakhovi), tržišnim socijalistima i socijalno-liberalnim lobistima, koji su davno odustali od Socijalističke stranke (Macron je pripadao PS-u od 2006. do 2009. godine, The Spectator, 4. veljače).

Bilo kako bilo, on je svojim savršenim (političko-korektnim) liberalnim programom, protuputinovskim stavom i zagovaranjem zajedničke europske obrane, kompatibilne sa Sjevernoatlantskim savezom, oslabio izuzetno žilavu francusku ljevicu. Pitanje je samo hoće li uspjeti pridobiti parlamentarnu većinu za toliko potrebne sistemske reforme.

Zato bi bilo važno vidjeti hoće i ovaj lider bez stvarne stranke uspjeti nametnuti uspješan model reforme mimo i protiv posrnulih starih stranaka. Takvo što bi dalo nadu mnogima, pa i kod nas, gdje su HDZ i SDP već u stanju poodmakle truleži.

Svakodnevno četništvo

P.S.: Govor koji je prošle nedjelje Aleksandar Vučić održao u Gornjoj Gradini, preko Save, u Bosni i Hercegovini, neviđena je provokacija i dokaz da Vučićeva retorika nije posljedica izbornih pretjerivanja nego svakodnevno četništvo. Kolikogod to možda nije prepreka za eurokrate, koji od mandata do mandata sizifovski ponavljaju iste lekcije iz balkanske povijesti, danas se bez pretjerivanja može reći kako nije došlo ni do kakve značajne evolucije u Vučićevim razmišljanjima u odnosu na Šešeljeva četnika kojeg pamtimo iz okupirane Gline 1995. godine. Jedino što se dogodilo jest Oluja, tako da Vučić danas priča u tzv. RS-u ono što je 1995. pričao u tzv. RSK. Specijalist za globalnu sigurnost Davor Božinović, predstojnik Plenkovićeva ureda, u jednom intervjuu značajnom po odsustvu svake kritičke misli, istaknuo je, komentirajući nedavne susrete Plenkovića i Vučića, kako misli “da je razumijevanje o važnosti odnosa Zagreba i Beograda obostrano” (Globus, 21. travnja). To je opasna iluzija. Ako je suditi po govoru u Donjoj Gradini, Vučić nema namjeru razvijati bilo kakve odnose s Hrvatskom.

Jer zašto bi netko održavao odnose s nakaznom zemljom, kakva je za Vučića Hrvatska, čiji narod “ne može pobeći od banalnosti tog zla, njegove običnosti i prosečnosti. I nisi postao bolji zato što ogromnog broja Srba više nema! Naprotiv, sasvim si prosečan ostao i uvek ćeš biti niži i ništa više od srednjeg i prosečnog, običnog, bez ikakvog osobenog znaka sve dok ne smogneš snage da se suočiš sa svojim zlom i pogledaš mu u lice” (Politika, 23. travnja)? Vučićevo licemjerje jedino se može mjeriti glupošću onih koji u njemu vide zalog mira u ovom dijelu svijeta.