Čemu nas uči ‘nenormalno normalan’ ishod prvog kruga francuskih izbora?

Nakon što su francuski birači u prvom krugu predsjedničkih izbora povjerenje dali kandidatima izvan dviju vodećih političkih stranaka, nova čelna osoba jedne od ključnih članica Europske unije bez parlamentarne podrške nema lak zadatak.
Autor Boško Picula/t-portal.hr

Ako je u nizu zemalja politički spektar na izborima i unutar izbornih ciklusa podijeljen u dva manje-više prepoznatljiva bloka oko osi lijevo-desno, onda je trenutačno političko raspoloženje u Francuskoj – raščetvoreno. Pokazuju to rezultati prvog kruga francuskih predsjedničkih izbora 2017. koji su po mnogo čemu posebni otkako Francuska od 1958. postoji kao Peta Republika s polupredsjedničkim sustavom vlasti.

U tom sustavu predsjednik Republike kao šef države ima ključne ovlasti među kojima je i imenovanje predsjednika vlade. Kako sustav funkcionira u praksi, dobro znaju građani Hrvatske s obzirom na to da je upravo francuski politički sustav poslužio kao model za hrvatski od 1990. do 2000.

Nakon izborne nedjelje 23. travnja Francuze čeka ponovni odlazak na birališta jer će 7. svibnja predsjedničku dužnost povjeriti ili Emmanuelu Macronu, čelniku centrističkog pokreta En Marche! (u prijevodu: U pokretu), ili Marine Le Pen, predsjednici desničarske stranke Nacionalni front.

Macron je u prvom krugu dobio vodećih 23,86% glasova birača (nakon 97% prebrojanih glasačkih listića), a Le Pen 21,43%. Odmah do njih nalaze se kandidat konzervativnih Republikanaca François Fillon s 19,94% i čelnik ljevičarskog pokreta La France insoumise (u prijevodu: Nepokorena Francuska) Jean-Luc Mélenchon s 19,62%.

Ponovljen austrijski scenarij

Iako su svi francuski predsjednički izbori od onih prvih neposrednih 1965. na kojima je pobijedio Charles de Gaulle (o predsjedniku 1958. odlučivao je poseban izbornički kolegij, a ne birači neposredno) riješeni tek u drugom krugu i – premda je na više njih prvi krug bio itekako tijesan, ovogodišnji su izbori iznimka po odustajanju aktualnog predsjednika Françoisa Hollandea od utrke za novi mandat, neulasku u drugi krug kandidata desetljećima vodećih političkih opcija u Francuskoj degolista i socijalista, povijesnom uspjehu desničarskog Nacionalnog fronta i – ponajprije pobjedi u prvom krugu izvanstranačkog kandidata Emmanuela Macrona, čemu se do prije tri mjeseca malo tko nadao.

Tako se u Francuskoj ovog proljeća ponovio scenarij s prošlogodišnjih austrijskih predsjedničkih izbora na kojima su se u drugom krugu sučelili budući pobjednik Alexander Van der Bellen kojega su podržali zeleni i Norbert Hofer iz desničarske Slobodarske stranke Austrije. Na tim su izborima također uvjerljivo deklasirani kandidati godinama vladajućih socijaldemokrata i narodnjaka.

Hoće li primjeri austrijskih i francuskih izbora postati trendom u Europi barem kada je riječ o neposrednim izborima šefova država? Teško, jer su glavnina zapadnoeuropskih konsolidiranih demokracija ili monarhije ili parlamentarne republike u kojima se predsjednik bira u predstavničkom tijelu države.

No, možda se nešto slično počne događati na istoku Europske unije. Ili će uspjeh Macronove političke ne-stranke En Marche!, čija prva slova naziva odgovaraju njegovim inicijalima, potaknuti slične opcije u nizu zemalja da unatoč tamošnjim okoštalim stranačkim sustavima pokušaju izboriti vlastiti politički uspjeh.

Takvo što je i te kako moguće, kako pokazuju aktualni francuski izbori. Osim što je imao i dosta sreće s obzirom na skandale vezane uz republikanskog kandidata Françoisa Fillona te rekordnu nepopularnost predsjednika Françoisa Hollandea koja se preselila i na socijalističkog kandidata Benoîta Hamona, čijih je 6,35% u prvom krugu nezapamćeni neuspjeh njihove stranke, Emmanuel Macron kao bivši član socijalista i socijalističke Vlade na vrijeme je pokazao dvije presudne odlike za vrlo vjerojatnu pobjedu u prvom krugu.

Prva je napuštanje vlade, čiji je bio član čime se odmaknuo od Françoisa Hollandea i njegove percepcije u javnosti, a druga je odlučnost upuštanja u, u početku, krajnje neizvjesnu izbornu utrku. K tome, među svih jedanaestero kandidatkinja i kandidata sa svojim je propatriotskim i proeuropskim stavovima djelovao najuravnoteženije, pri čemu očito u vremenima kada velik broj političara želi djelovati što ekscesnije i ‘nenormalnije’, ‘normalnost’ sama po sebi djeluje drukčije i – privlačno.

Šanse tek trećem naraštaju obitelji Le Pen

Macronova protukandidatkinja u drugom krugu Marine Le Pen i može i ne može biti zadovoljna svojim rezultatom. Može, jer je nakon rezultata svoga oca Jean-Marieja Le Pena s predsjedničkih izbora 2002. još jednom odvela Nacionalni front u drugi krug utrke za Elizejsku palaču, i to sa znatno uvjerljivijim brojem glasova te tako potvrdila popularnost stranke i svojih političkih ideja s prošlih europskih i lokalnih izbora.

Ne može, jer je Jean-Marie Le Pen još 1988. i 1995. na predsjedničkim izborima osvajao 14-15% glasova te ni ovogodišnji rezultat njegove kćerke koja ga je u međuvremenu izbacila iz stranke i pragmatično poradila na njezinoj  ‘dedemonizaciji’ među francuskim biračima ne jamči pobjedu u drugom krugu.

S obzirom na to da Francusku početkom lipnja čekaju i parlamentarni izbori, a već je sada jasno da dosadašnje vladajuće stranke neće imati svog predsjednika Republike, kohabitacija između šefa države i parlamenta je siguran rasplet aktualne izborne godine u Francuskoj.

Možda će na tim izborima slijedom rezultata na predsjedničkim izborima, profitirati i Macronov i Mélenchonov pokret te, dakako, Nacionalni front, ali ne u takvoj mjeri da, primjerice, Republikanci ne osvoje većinu. Na Socijalističku stranku u ovom trenutku ionako više ne računaju ni vlastiti članovi.

U slučaju Macronove pobjede i nove parlamentarne većine, novi francuski premijer koji mora uživati parlamentarnu podršku mogao bi postati dosad najmoćnijim šefom vlade u Petoj Republici. Hoće li to dovesti do destabilizacije političkih prilika u različitim krizama pogođenoj Francuskoj, ovisi o sposobnosti novog predsjednika Republike.

Emmanuel Macron koji političkim profilom najviše podsjeća na bivšega američkog predsjednika Baracka Obamu i aktualnoga kanadskog premijera Justina Trudeaua neće imati nimalo lak zadatak. Zapravo, najteži nakon Charlesa de Gaullea, osobito kada je riječ o sinkronizaciji francuskih i europskih interesa.