Jagma za Agrokorovu imovinu

Dvije su vijesti istog dana otvorile nove dimenzije slučaja Agrokor. Ministar za državnu imovinu Goran Marić ustvrdio je kako su poduzeća u sastavu koncerna (Jamnica, Ledo, Tisak…) plaćala godišnje „deset, dvadeset i pedeset“ milijuna kuna koncernu bez jasne svrhe i bez konkretne kontrausluge, nazvavši te transakcije štetnim ugovorima.
Autor Josip Jović/Slobodna Dalmacija

Iz druge vijesti saznajemo kako su se u Beogradu na poziv Aleksandra Vučića sastali predstavnici vlada četiriju susjednih zemalja kako bi se dogovorili o sudbini „poduzeća kćeri“ Agrokora u njihovim državama, ali bez predstavnika Vlade Republike Hrvatske.

Beogradski sastanak

Ispada, prema Mariću, da je Agrokor funkcionirao kao neki eksploatatorski nadsistem u službi svojih vlasnika, sistematski iskorištavajući i gušeći u biti zdrava poduzeća do kojih je došao uz obilatu političku pomoć raznih i različitih vlada. Iz takve spoznaje proizlazi, teoretski, jednostavno rješenje problema.

Bilo vlastitim restrukturiranjem, bilo putem stečaja Agrokor bi trebao poput jugoslavenske federacije doživjeti disoluciju, jednostavno odumrijeti da bi poduzeća u njegovu sastavu nastavila poslovati, preuzimajući svoj dio računa i dugova.

Beogradski sastanak nam ilustrira zbog čega Balkan nije samo geografski, već i političko-kulturni pojam za koji su karakteristične zakulisne igre, laž, prijevara i otimačina, pri čemu ni sjeverni susjedi nisu ništa bolji od onih istočnih.

Političari iz Srbije, BiH, Crne Gore i Slovenije nastoje iskoristiti gužvu i imovinu umirućeg, ali još živog vlasnika nacionalizirati, odnosno međusobno razdijeliti i to silom vlastitih, proizvoljnih zakona kao što je „lex Mercator“.

Novac kao apstrakcija

Ta balkanska ujdurma samo je dio širih geopolitičkih igara u kojima sudjeluju i najveće sile. Vrlo jasna namjera ruskih banaka, odnosno ruske države da se uknjiže na zemljišta i vode angažiranjem Antonija Alvareza, stručnjaka za „restrukturiranja“, koji je došao i otišao, otklonjena je ustavno problematičnim zakonom RH, donesenim vrlo vjerojatno u suglasju i na nagovor EU-a i SAD-a, koji navodno ne žele infiltraciju ruskog kapitala u zemljama euroatlantskih integracija, osim kad to njima odgovara, zbog čega je propao, prmjerice, i plan gradnje plinovoda hrvatskim teritorijem, ali to ne smeta Njemačkoj da se gradi „Sjeverni tok“.

U pozadini cijele priče odvija se dramatična bitka za imovinu kojoj je formalni vlasnik bioIvica Todorić. Hrvatska država bi možda i htjela zadržati vlasništvo nad vrijednim resursima u svojim rukama, samo je pitanje hoće li ona to biti u stanju. Kao Demaklov mač nad glavom joj vise enormni strani krediti koji nadmašuju vrijednost same imovine. A imovina je ono što zapravo vrijedi, novac je samo apstrakcija.