Ilegalno u SAD-u: život u strahu

picture alliance/dpa
Na milijune ljudi živi u SAD-u bez ikakvih dozvola, često rade poslove koje nitko inače ne bi radio za plaću koju primaju. Ali s Donaldom Trumpom se neki više ne usuđuju niti izaći iz utočišta nekih crkava.
Autor Janin Istenits

Esme Colin Gomez studira psihologiju na sveučilištu Indiana. Sljedeće godine bi trebala završiti studij, ali više nije sigurna hoće li do tada još uopće uspjeti ostati u Sjedinjenim Američkim Državama – ili će biti protjerana u zemlju koju zapravo uopće ne poznaje.

Sada joj je 19, a imala je samo četiri godine kad je s mamom iz Meksika došla u Ameriku. “Bili smo siromašni. Moja starija sestra i ja nismo imale nikakvu perspektivu. Naša majka nam je htjela osigurati bolji život u Sjedinjenim Državama”, kaže Esme. Sve od tog dana daleke 2001. ona nikad nije kročila nogom u Meksiko i SAD smatra svojom domovinom. Ali posljednjih mjeseci je dobro osjetila kako se promijenilo raspoloženje prema njoj.

I ona i njezina sestra sada žive u strahu. “Ljudi su postali neprijateljski nastrojeni. I na ulici me napadaju nepoznati ljudi. Psuju me da sam kriminalka koja bi se trebala vratiti nazad odakle je došla.”

Prema procjenama, u SAD-u živi oko 11 milijuna ljudi koji nemaju nikakvih papira koji bi im dozvoljavali boravak. Neki rade u restoranima, neki u uredima, kao obrtnici ili u trgovinama. Službeno uzevši, oni ilegalno borave u zemlji, ali su važan dio gospodarstva SAD-a. A Trump i njegove pristaše to ne prihvaćaju, nego je i jedno od njegovih predizbornih obećanja bilo kako će ih baš sve protjerati – i zidom prema Meksiku se pobrinuti da se više nikad ne vrate u SAD.

Dijete smije ostati, tata mora otići

I to, kao i mnogo toga drugog je za sada još uvijek tek Trumpovo obećanje, ali atmosfera se pogoršava iz dana u dan. Svako malo se provode racije, a sve oštrije se provode i mjere protjerivanja “ilegalaca”. Naravno da se zato među migrantima već tjednima širi strah.

Esme ima sreću što joj pomaže odvjetnik Edward Shomo, stručnjak za useljeničko pravo. Zasad ona još uvijek uživa zaštitu Obaminog programa DACA – Deferred Action for Childhood Arrivals (Odgoda akcije za dolazak djece) koji se barem odnosi na djecu “ilegalaca”. I takvih mladih Dreamers (sanjara) ima oko 750 tisuća i od 2012. su zaštićeni posebnom uredbom.

Doduše, zahtjev se mora postavljati svake dvije godine, ali ipak onda dobiva dozvolu rada i broj socijalnog osiguranja. To znači da može studirati, imati vozačku dozvolu i legalno boraviti u zemlji. No to je tek uredba – a Donald Trump je jasno najavio da se sprema ukinuti tu mogućnost.

Tako i kćerka Ismaela Delgadoa zahvaljujući programu DACA može boraviti u SAD-u, ali njezin otac ne. On je živio u Phoenixu i došao je u Ameriku još prije 25 godina i godinama je radio kao kuhar u jednom golf-klubu. Ali onda mu se dogodila sitnica: kažnjen je globom zbog sitnog prekršaja i to je pokrenulo lavinu. Postala je aktivna za ilegalce zloglasna ICE (U.S. Imigration and Custom Enforcement, Služba za imigraciju i carinu Sjedinjenih Država) koja je tom 46-godišnjaku još u kolovozu 2015. poslala pismo u kojem mu je najavljeno da će biti protjeran u roku od sljedećih 60 dana.

“Odvedu dijete u školu – i više se nikad ne vrate”

Dakle samo on, njegova obitelj bi mogla ostati. Delgado se nakon nekog vremena više nije usudio uopće boraviti kod kuće nego je potražio utočište u jednoj od crkvenih zajednica koje nude zaštitu takvim osobama. Tako već godinu i pol živi odvojen od svoje obitelji, ali barem još uvijek u istom gradu i državi.

Ken Heinzelmann je župnik te crkve u kojoj je utočište našao još jedan otac obitelji koji je živio u Arizoni. On smatra svojom kršćanskom dužnošću da pomogne tim ljudima, pogotovo jer vidi što se događa: “Sve je više racija protiv doseljenika. Službenici ICE odvode roditelje nakon što su doveli svoju djecu u školu. Jednostavno oni više ne dođu navečer kući, zato što su uhićeni i u postupku su protjerivanja”, kaže nam svećenik koji s tjeskobom promatra strah koji se širi kroz njegovu župu.

“Čak je i krug ljudi kojima Ismael može vjerovati sve manji i već je toliko malen da on više ne napušta crkvu. Umjesto toga ga njegova obitelj posjećuje u prostorima crkve više puta tjedno. To je još posljednji ostatak obiteljskog života koji mu je preostao.”

Spas je jedino još Kanada

I Justo Gonzalez II je župnik Prošteništa sv. Luke u Buffalu koji pokušava pomoći takvim doseljenicima. On ih svakako može razumjeti, jer je i sam sin doseljenika. Njegova crkva se nalazi u saveznoj državi New York, nedaleko od granice s Kanadom. Mnogi “ilegalci” u SAD-u sada vide svoj jedini izlaz onda otići još dalje na sjever. Zato uz pomoć jedne nevladine udruge iz Buffala tim nevoljnicima pokušava osigurati azil u susjednoj zemlji: “Trenutno u našoj crkvi živi 25 ljudi među kojima su i tri čitave obitelji. Posljednjih mjeseci smo uspjeli pomoći da petnaest ljudi – među njima je bilo i djece, dobiju dopuštenje da odsele i žive u Kanadi”, kaže župnik Gonzales.

Barem po papirima, to su bile osobe iz mnogih zemalja Latinske Amerike – El Salvadora, Kolumbije, Venezuele, Gvatemale i naravno Meksika. Marcos je iz Gvatemale, 36 mu je godina, ali nas moli da mu ne objavljujemo pravo ime. Gotovo se mora smijati pred prijetnjom da će biti protjeran u “domovinu” jer iz zemlje u kojoj je rođen morao pobjeći još kad mu je bilo 13 godina.

Pobjegao je u strahu za goli život, jer nije pripadao niti jednoj od bandi koje su se bavile narkoticima tako da je primao prijetnje od svih. “Bilo mi je jasno da ne mogu ostati kod kuće. Zato sam prešao preko granice u Honduras, onda sam bio u Meksiku i na kraju sam u veljači 2004. došao u Sjedinjene Države.” U svom životu se naučio teško raditi da može živjeti, ali i to je postalo sve teže: “Stanje se posljednjih mjeseci uvelike pogoršalo. Nekako sam izlazio na kraj s pomoćnim poslovima, ali u međuvremenu mi je nemoguće raditi jer se stalno moram bojati da će me odvesti i protjerati.”

“Okorjeli kriminalci” koji tek pogrešno parkiraju

Donald Trump se i pred Kongresom hvalio kako će protjerati sve te “kriminalce” koji žive u SAD-u, ali ICE se ne ograničava samo na okorjele zločince koji stalno žive s onu stranu zakona. Dovoljna je i sitnica, na primjer kazna za pogrešno parkiranje, pa da se ima posla sa Službom za useljavanje i carinu. “Čitav taj postupak državnih službi je previše radikalan. Kada se neka majka više ne usuđuje pokupiti svoju djecu iz škole, onda je tu nešto krenulo posve krivim smjerom”, kaže odvjetnik Edward Shomo.

On je član udruge koja je i među američkim odvjetnicima okupila one koje žele pomoći tim doseljenicima. Jer makar su tu bez dozvole, to ne znači da su životinje i da nemaju baš nikakvih prava. Ti odvjetnici dijele posebne kartice takvim “ilegalcima”, Know Your Rights Cards (Upoznaj svoja prava) na kojima piše što trebaju reći i kako se trebaju ponašati ako se susretnu s nekim čuvarom reda.

Ali niti te kartice ne pomažu mnogo da bi se smanjio strah koji se širi. Previše često sada gledaju kako državni službenici već nakon pitanja, imaju li dokumente, ljudima stavljaju lisice na ruke i trpaju ih u automobil i prije nego što uopće stignu izvaditi tu svoju karticu s popisom njihovih prava. I što je najgore, kaže nam odvjetnik, nema baš nekih naznaka da će u dogledno vrijeme biti imalo bolje: “Ljudi žive u neizvjesnosti i strahu, koče se od straha svaki put kad im netko pokuca na vrata. Jer to uvijek može biti policija i ICE.”

(DW)