Padne li Agrokor, pada vlada

foto HINA
Rezultati povjerenika za Agrokor već su vidljivi – kreditna agencija Moody’s dodatno je snizila kreditni rejting Agrokora s CAA1 na CAA2. Potpredsjednik Moody’sa Vincent Gusdorf izjavio je: “Naša odluka da smanjimo kreditni rejting Agrokora posljedica je početka procesa rekonstrukcije tvrtke pod hrvatskim zakonima, iz čega proizlazi da će vjerovnici teško naplatiti svoj novac”. Drugim riječima, Moody’s povjereniku ne vjeruje.
Autor Goran Vojković

Čemu se uopće čuditi da kreditna agencija ne vjeruje tome da će državni povjerenik uspjeti spasiti privatnu firmu u ogromnim problemima? Da državni povjerenici dobro spašavaju firme, onda bi bivša Njemačka Demokratska Republika proizvodila Mercedese, a Zapadna Njemačka trabante.

Kreditni rejting najvažniji je element pri određivanju kamata – ako imate kreditni rejting AAA, kao što recimo ima Kraljevina Norveška, kredit ćete dobiti s vrlo niskom kamatom jer će njegovo vraćanja spriječiti jedino atomski rat. Ako imate kreditni rejting jednog Agrokora – krediti će biti vrlo skupi. A kako se Agrokor dosad zaduživao po već nevjerojatnih desetak postotaka, krediti bi sada uz niži rejting mogli biti ili jednaki ili još gori.

Da odmah bude jasno – sustav rasta kreditima s tako velikim kamatama u sektorima u kojima je Agrokor jak, a to su trgovina i poljoprivreda, jednostavno je nemoguć. Kamate od desetak postotaka teško bi trpjela i puno profitabilnija industrija, primjerice kozmetička. Kada kamate dođu do nekih 12 posto, izvući se možete jedino ako ste trgovac oružjem ili poslujete u nekoj sličnoj branši.

Agrokor postaje hrvatska crna rupa gospodarstva – privremeno dobiva novac banaka i likvidnost (na račun toga što prestaje plaćati stare dugove), ali nema gotovo nikakve mogućnost da se sam izvuče. Štoviše, kako vrijeme ide, povlačit će za sobom još i više drugih poduzetnika. Sada će dobiti nešto bankarskog novca, dobavljači će nastaviti slati robu, ali Agrokor se sukladno Lex Agrokoru ne može ovršiti barem sljedećih godinu dana. Ako mu šaljete robu i za to dobivate primjerice zadužnice, više vam vrijedi da su vam dali pakovanje toaletnog papira.

Spašavanje po svaku cijenu

Vlada Andreja Plenkovićeva odlučila je spasiti Agrokor po svaku cijenu – po cijenu donošenja neustavnog zakona, po cijenu sukoba s Europskom komisijom, pa i po cijenu brojnih mogućih arbitražnih postupaka stranih firmi jer dobavljači i suvlasnici niza firmi koncerna Agrokor nisu samo hrvatske firme. Samo naivci misle da se time spašavaju radna mjesta – ako posla ima, radnike će preuzeti netko drugi. Spašava se nešto drugo.

Spašavanjem Agrokora po svaku cijenu spašava se model privatizacije i rasta u kojemu je Agrokor nastao, spašava se model u kojemu su velike firme nastavile poslovati uz državnu i partijsku potporu kao što je bilo nekada, samo što je sada njihov kapital u privatnim rukama.

Ako padne Agrokor – pada privatizacija kakvu smo imali

Ako padne Agrokor, pada model menadžerske privatizacije, pada sustav koji je nazvan “200 bogatih obitelji”, pada način vladanja i poslovanja u kojemu imamo svemoćne političare i svemoćne gazde. Ne zaboravite to da u Njemačkoj, Americi ili Francuskoj gotovo ne postoje velike firme koje imaju jednog jedinog većinskog vlasnika. Kapital je disperziran pa ste tako s desetak postotaka možda i najveći “gazda” u firmi.

I u njima odlučuju uprave, nadzorni odbori i skupštine, svatko u svom dosegu. Ali u tom slučaju nema ni utjecaja politike s kojim se budućnost države rješava uz janjetinu i kapulicu. Naravno, i u tim zemljama na poslovanje kompanija utječe politika, pa tako primjerice Boeing uvijek dobiva poslove za američku vojsku i NASA-u, ali to je sasvim drugačija i puno složenija veza između politike i gospodarstva, za koju treba i znanja i škole.

Hrvatski model sprege politike i gospodarstva traži gazde. Ako imamo dionička društva sa stotinama dioničara, ako imamo članove uprava koji su tu postavljeni kao profesionalci, a nije ih imenovao jedan gazda, ako imamo nadzorne odbore koji rade svoj posao, ako uostalom imamo hrpu malih i srednjih uspješnih firmi umjesto jedne ogromne – kako se onda “dogovoriti”? U tom slučaju politika služi privredi, a ne dogovara se izravno s nekoliko velikih gazdi.

Kako se uopće snaći u svijetu u kojem su glavne firme one koje se bave visokom tehnologijom, a ne trgovinom, poljoprivredom i poticajima? Kako uopće naći političke kandidate u društvu koje traži da političari pročitaju barem jednu knjigu mjesečno? Kako uopće biti politički utjecajna osoba u društvu u kojem se razvija IT i robotika, a ne od državnih poticaja ovisna poljoprivreda (i to s osrednjim rezultatima)?

Vladaju sinovi onih koji su Hrvatskom vladali pola stoljeća

Crvena buržoazija i nešto imigranata lijepo su 1990. promijenili grb i nastavili vladati upravo kako se nekada vladalo – formalno ste tada u firmama imali radničke savjete, kako što sada formalno imate skupštine i uprave. Ali na vrhu je bio od partije imenovan čovjek koji je upravljao složenom organizacijom udruženog rada (SOUR), upravo kako se upravlja privatnim koncernom. Sam. Uz političku podršku. Ovi “dolje” služili su samo da bi formalno pokrili odluke partije i direktora.

Nemojmo biti naivni – model upravljanja isti je već 50 godina, samo ga sada provode sinovi i kćeri ljudi od prije 50 godina. Zato i jesmo kao država neefikasni, zato su nas pretekli u standardu i Poljska i Češka i Rumunjska. Pad takvog modela vladanja značio bi i pad ove vlade jer bi bilo previše nezadovoljnika u HDZ-u. I nema to veze s lijevima i desnima – to je moć radi moći, moć radi utjecaja, a sutra bi ponovno uzdizali Tita kako što danas uzdižu Tuđmana.

Zato će se Agrokor spašavati svim sredstvima i na sve načine. On je simbol onoga što nažalost u Hrvatskoj imamo – kontinuiteta jednakog upravljanja, jednake štetne sprege politike i raznih gazda i gazdića (ima ih na lokalnim razinama koliko hoćete) koja vlada ovom zemljom već nekoliko desetaka godina. Naravno, promijenili su grb na zastavi, ali nemojte misliti da su se oni sami promijenili.

(index.hr)