Hrvati na ruskom frontu

U vremenima analognog mraka igrali smo se u dvorištima i parkovima. Kad bi nam dodijalo uživljavati se u uloge kauboja i indijanaca, pretvarali smo se u partizane i Nijemce. Iz toga vremena vučem mnoge traume.
Autor Ivica Ivanišević

Znate kakva su djeca – socijalni darwinisti. Alfa mališani iz klape podijelili bi među sobom uloge hrabrih mitraljezaca i bombaša, a nama preostalima, dakle, kilavima, pripale bi uloge mrskih okupatora. Na početku igre mi bismo obično vikali „raus“ i „banditen“, a na njezinome kraju, nakon neizbježnog „unterganga“, dizali smo ruke u vis i zapomagali „hilfe“.

Mirko i Slavko

Zanimljivo, nikad nam nije palo na pamet razmrdati rutinu igre uvođenjem kategorije domaćih izdajnika. Vjerojatno zato što smo u to vrijeme svi čitali stripove o „Mirku i Slavku“, dvojici malih partizanskih heroja koji su u svakoj epizodi ubijali Švabe leva-leva, ali nikad nisu ni jednoga metka ispalili u nekog kvislinga. (tada, naravno, nismo znali kako je autor stripa, stanoviti Desimir Žižović Buin, rat proveo u četničkoj uniformi, pa nije htio čačkati mečku spominjanjem domaćih izdajnika).

Poslije svega, mogu reći kako sam dobro i prošao. Dobar dio djetinjstva proveo sam kao kukavni wehrmahtovac, ali barem ni na jedan dan nisam bio ustaška ili četnička bitanga.

Tih se dana u posljednje vrijeme često znam sjetiti, jer me kopka jedno, na prvi pogled, budalasto pitanje: kako su se u nježnim godinama igrali mrmoti koji briju na endehaziju? Mogao bih se kladiti, lijep broj časnih hrvatskih muževa iz toga doba vuče traume gore od mojih, jer su cijelo djetinjstvo bili prisiljeni glumiti partizane i ubijati svoje saveznike.

Hvala bogu, analogne zanimacije stvar su prošlosti. Današnji klinci nalik su pomidorama iz plastenika: ne znaju za svježi zrak, rastu u zatvorenom i nikamo ne mrdaju. Umjesto da naganjuju svoje vršnjake po dvorištima ili parkovima, povazdan sjede za računalima i mišem ciljaju u digitalne nemani.

Da je, međutim, vratiti stare običaje i zaboravljene igre, kako bi se djeca danas dijelila, koje bi ratove inscenirali u vlastitoj mašti?

Kauboji i indijanci odavno su izgubili svaku draž, a prema partizanima i Švabama, čak i ako potonjima pridružimo domaće izdajnike, savršeno su ravnodušni. Što im onda preostaje? Samo Rusi.

Vučićeva igra

U svega nekoliko tjedana taj se narod pozicionirao kao najveća prijetnja koja se nadvila nad našu zemlju. I dok jedni sa zebnjom prognoziraju kako će nas slavenska braća s istoka pokoriti, drugi ističu kako nam se okupacija, barem na nekoj simboličnoj razini, već dogodila.

I fakat je teško proturječiti im sjetimo li se kako kolaps Agrokora Hrvatima nisu objavili ni premijer ni predsjednica, nego ruski veleposlanik, gospodin koji rado pozira u uniformi tapeciranoj ordenjem.

Otvaranje ruskoga fronta osobito je zanimljivo promotrimo li ga iz perspektive tradicionalno jadnih srpsko-hrvatskih odnosa. Jer, dok se Zagreb uživljavao u ulogu najodanijeg partnera Washingtonu (podsjećam, ako ste slučajno zaboravili, prije samo nekoliko tjedana gospođa Grabar-Kitarović izvoljela je ispaliti nečuvenu zvizdariju kako bi mi trebali postati sukreatorima američke vanjske politike), službeni Beograd optirao je za igru na više razboja, vješto žonglirajući savezništvima na sve strane.

Pa se tako Aleksandar Vučić, bez obzira na činjenicu što raspolaže demokratskim kapacitetima svog bjeloruskog imenjaka Lukašenka, uoči izbora mogao pohvaliti snažnom potporom ne samo Vladimira Putina, nego i Angele Merkel.

Naravno, tip koji je kadar čak i Kineze nazvati tradicionalnim prijateljima Srbije može nam zvučati smiješno. No, taj cerek brzo će nam nestati s lica kad shvatimo kako stoje naše dionice u velikoj geopolitičkoj igri.

Tko pamti dane komunističkog ponosa i strave, zacijelo se sjeća Leonida Iljiča Brežnjeva i njegove teorije ograničenog suvereniteta. Tom sintagmom branio se princip da Moskva može – i mora! –intervenirati, pa i oružjem ako joj prhne, u zemljama Varšavskoga pakta svodeći ih i de jure na puke marionete moćnog kremaljskog lutkara.

Ograničeni suverenitet

To, naravno, nije bio naš problem, jer je Josip Broz Tito bio Veliki Balansero, kralj žonglera i žmuklera, koji je, po potrebi, paktirao sa svima, a tvrdoglavo gurao po svome. Kad je drug Brežnjev preminuo, na onaj je svijet ispraćen prigodnim govorima u kojima se, savršeno u duhu grobljanskoga bontona, isticalo kako će ga njegovo besmrtno djelo nadživjeti.

Tko se tada smijao, čvrsto uvjeren kako će budućnost biti blistava, danas se mora posuti pepelom.
Jer, ovih dana na vlasttoj se koži možemo osvjedočiti kako su zaneseni pisci nekrologa itekako bili u pravu: ograničeni suverenitet polako, ali sigurno postaje našom stvarnošću.

(Slobodna Dalmacija)