Ne, europske prijestolnice ne trebaju svijetliti u ruskim bojama

Dan nakon samoubilačkoj bombaškog napada u Rusiji u kojem je poginulo 14 ljudi i ranjeno 45, potvrdila se početna sumnja – radi se o terorizmu, a napadač je islamist iz ruske regije na sjevernom Kavkazu.
Da je eksplodirala i druga, mnogo snažnija bomba, postavljena na postaji metroa i prerušena kao aparat za gašenje požara, broj žrtava bi zasigurno bio i nekoliko puta veći.
Autor Petar Stošić

No kako to obično biva, nije trebalo dugo da odvratni čin terora posluži kao povod za politikantsko prepucavanje. Brandenburška vrata ne svijetle za Rusiju kao što su svijetlila za Francusku, Belgiju i druge, poentiraju Putinovi propagandisti s Russia Today i dežurni moralisti koji kao da jedva čekaju novi teroristički napad da bi se zgražali zbog navodnih dvostrukih standarda.

Uostalom, zar ne zaslužuju sve zemlje jednaku solidarnost? Zar nismo svi zajedno u borbi protiv egzistencijalne prijetnje?

Kremlj je još lani likovao zbog žrtava terorizma u Bruxellesu

Ne, nismo. Za početak, evo kako je Kremlj, koji sada lamentira nad licemjerjem Zapada, prije godinu dana likovao nad žrtvama napada na Bruxelles. “Ne možete pomagati teroriste na jednom mjestu i misliti da neće doći po vas”, dobacila je tada glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova. Unatoč ovoj milijun puta ponovljenoj “alternativnoj činjenici”, nema nikakvih dokaza da Amerika i Europa podržavaju međunarodno priznate teroriste u Siriji, Čečeniji ili igdje drugdje. S druge strane, ruski saveznici u Siriji, Hezbolah i iranske Kuds snage, deklarirane su kao terorističke organizacije.

Da, 22-godišnji imigrant iz Kirgistana po svemu sudeći odgovara obrascu islamističkog terorizma koji od početka stoljeća naovamo trese i Zapad i Rusiju: muslimanski imigranti, izbjeglice ili pripadnici etničke manjine koji su spletom okolnosti radikalizirani i privoljeni sijati teror među svojim sugrađanima, bilo kao “vukovi samotnjaci” ili kao regruti terorističkih organizacija, prvenstveno Islamske države ili al Kaide.

Rusija već 18 godina meta terorističkih napada

Iako još uvijek nitko nije preuzeo odgovornost za napad, izgledno je da će se to uskoro dogoditi ili će se barem ispostaviti da je terorist bio inspiriran džihadističkom propagandom koja se vrlo učinkovito širi u ekstremističkim džamijama i online. Kako napominje sigurnosna stručnjakinja Jill Doherty iz Centra Woodrow Wilson za CNN, moguće je i da se radi o hibridnom napadu čečenskih separatista i ISIS-a.

Kao što je na Zapadu teroristička prijetnja definitivno uvećana vojnim intervencijama u “muslimanskom svijetu” – iako je nesumnjivo bila prisutna i prije njih – isto vrijedi i za Rusiju, koja je posljednjih 18 godina redovita meta terorističkih napada.

Masovna otmica posjetitelja kazališta u Moskvi 2002. i učenika u školi u Beslanu završila je sa 129 mrtvih u prvom i 330 u drugom slučaju, prvenstveno zbog akcije ruske policije koja je pokazala potpunu bezobzirnost prema sigurnosti samih civila. Bombaški napadi na moskovski metro 2004. i 2010. te moskovski aerodrom 2011. kao i na javni prijevoz u Volgogradu 2013. odnijeli su još na stotine života.

Čečenski militanti pridružuju se ISIS-u

Putinova Rusija je posljednjih godina posvetila ogromne sigurnosne i obavještajne resurse kako bi, na određeni način, ugasila vatru koju je sama izazvala brutalnom vojnom intervencijom u Čečeniji 2000. Jer je slamanje pobune samo potjeralo čečenske i druge kavkaske separatiste u dublju gerilu, odnosno prema terorizmu kao vrsti asimetričnog rata. To je, zauzvrat, nagnalo Kremlj da pretvori sjeverni Kavkaz u policijsku državu.

Drastične sigurnosne mjere i odlazak tisuća militanata iz ruskog Kavkaza u Siriju, gdje su se pridružili ISIS-u, privremeno je umanjio terorističku opasnost u samoj Rusiji. No čečenski i drugi militanti u Siriji dodatno su radikalizirani i profesionalizirani, iskazavši se kao najopasniji borci među džihadistima. A naknadna ruska vojna intervencija u Siriji, nominalno protiv ISIS-a i al Kaide, ali u stvarnosti protiv svih pobunjenika i za spas svog klijenta Bašara Asada, isto tako bez ikakvog obzira prema životima civila i Ženevskoj konvenciji, praktički je zagarantirala Rusiji visoko – možda i prvo mjesto – na listi meta džihadista.

Da, i zapadne zemlje koje sudjeluju u međunarodnoj koaliciji protiv ISIS-a zbog toga su postale mete. Ne, to nije razlog za prestanak odlučne borbe protiv ove džihadističke tvorevine s kojom je diplomatsko rješenje nezamislivo i koja predstavlja prijetnju čitavom civiliziranom svijetu dok god postoji.

Trump preuzima Putinov modus operandi

Ali to jest razlog da se pod svaku cijenu izbjegne ruski modus operandi – suradnja s diktatorom koji terorizira vlastito stanovništvo i korištenje barbarskih metoda u ime protuterorizma. Očita eskalacija zračnih udara na Mosul od dolaska Donalda Trumpa u Bijelu kuću, koja je proizvela užasavajući broj civilnih žrtava – američka “kolateralna šteta” u životima civila po prvi put je premašile rusku – zorni je primjer takve promašene taktike “spaljene zemlje”.

“Gdje (imperij) stvori pustinju, naziva je mirom” – ovo upozorenje rimskog povjesničara Tacita prije dvije tisuće godina jednako je relevantno danas. Jer, slikovito rečeno, u pustinji koju su zajedničkim snagama u Siriji stvorili Asad, Putin i iranski vrhovni vođa Ali Hamenei, preživjet će samo zmije, škorpioni i lešinari. Ljudi koji su ostali bez ičega jer su se drznuli ustati protiv tiranina, djeca čiji su roditelji ostali zakopani pod ruševinama njihovih domova, bolnica ili pogubljeni u Asadovim mučionicama, najlakše će potpasti pod otrovni utjecaj vjerskih fanatika i okrenuti se teroru kao odmazdi.

Alep kao preslika Groznog

Kao što je bjesomučno uništenje i prisilna evakuacija istočnog Alepa prošle godine, koje je UN okarakterizirao kao ratni zločin, preslika uništenja čečenske prijestolnice Grozni, tako je i teroristički napad u Sankt Peterburgu (i prošlogodišnje rušenje aviona ruskog MetroJeta na letu iz Egipta) preslika napada kavkaskih džihadista.

Štoviše, činjenica da nekoliko provincija i republika Ruske Federacije (na sjevernom Kavkazu) ima znatan udio muslimanske i etnički ne-ruske populacije unutar koje postoji izražen otpor moskovskoj vlasti naslijeđe je višestoljetnog ruskog imperijalizma – istog onog na koji su njeni antiimperijalistički apologeti tako otužno slijepi.

A onima koji Rusiju predstavljaju kao antipod naivnom zapadnom multikulturalizmu i udovoljavanju islamistima, isto tako prigodno zanemaruju da se Čečenija pod vlašću Putinova vazala Ramzana Kadirova pretvara u Islamsku državu, s paravojskom koja terorizira disidente i kojoj se pripisuje ubojstvo Borisa Nemcova, raširenom poligamijom, zabranom alkohola i “nemoralnog” odijevanja za žene, a odnedavno i sa zatvaranjem i smaknućima homoseksualaca – nešto što smo navikli vidjeti u Iranu ili na teritoriju ISIS-a, a ne u Ruskoj Federaciji.

Asadovi pomoćnici u teroru

Rusija ne može zaštititi ni vlastite građane ni Sirijce od terora, ali to joj i nije cilj. Rusija je aktivni sudionik u drugoj vrsti terora, ništa manje podmuklog. Sve upućuje na to da je jučerašnji napad bojnim otrovom na pobunjeničko uporište u provinciji Idlib, koju ruski i sirijski avioni redovito zasipaju bombama, zadnji u nizu ratnih zločina Asadovog režima. Ali ako se pita Kremlj, sve je to pogrešno – sirijski avion je zapravo pogodio pobunjeničko skladište bojnih otrova. Kao što se humanitarni konvoj u Alepu sam zapalio. Kao što su Boris Nemcov, Ana Politkovskaja i drugi ruski disidenti ubijeni da bi se napakostilo pravedniku Putinu.

No Asad je imao pomoćnike i s druge strane – od Trumpa, čiji ministar vanjskih poslova koji je dan ranije rekao da njegova smjena više nije prioritet, do Obame koji se hvalio da je ponosan što nije intervenirao 2013., kada rat u Siriji još nije prerastao u najrazorniji sukob 21. stoljeća.

Ne, mafijaške države poput Rusije i Sirije ne mogu biti saveznici u borbi protiv terorizma. Žrtve zaslužuju punu solidarnost, ali europske znamenitosti koje bi svijetlile u bojama njihovih zastava bile bi uvreda svim žrtvama ovih režima i simbolična potvrda da Kremlj pobjeđuje u današnjem “hibridnom” hladnom ratu protiv Zapada.

Nije kasno da se strategija u Siriji preokrene

Što je onda činiti Zapadu? Još uvijek nije kasno da se promašena strategija u Siriji preokrene – da se pronađe i energično podrži pro-demokratske snage koje su voljne boriti se kako protiv Asada i Irana tako i protiv ISIS-a i al Kaide. Sirijska oporba je, riječima predstavnice na mirovnim pregovorima Basme Kodmani, “umorna od al Nusre” i drugih ekstremista u vlastitim redovima, ali treba našu pomoć kako bi se obračunala s njima.

U suprotnom, Sirija kao iransko-ruska satrapija pod vlašću krvoločne dinastije ostat će propala država i rasadište terorizma desetljećima. Sirijski narod, kao i muslimani diljem svijeta, nikad nam neće oprostiti što smo zatvorili oči pred ovim zlom.

Trump dosad nije pokazivao da to shvaća, no njegova posljednja izjava da se “njegov stav prema Asadu i Siriji uvelike promijenio” zbog napada koji predstavlja “uvredu za čovječanstvo” sugerira da se možda dozvao pameti. Nadajmo se da je tako i da će ga mudriji članovi njegove administracije i lideri država saveznica -što Rusija zasigurno nije – pogurati u pravom smjeru.

(index.hr)