Trump u borbi protiv eko-kulta i zabluda vezanih uz emisiju CO2

Odmah po stupanju na dužnost predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Donald Trump napravio je nekoliko vrlo snažnih simboličkih gesti koje su najavile smjer njegova mandata. Jedna od tih gesti bio je veliki udarac eko-kultu kada je praktički odmah po svršetku inauguracije sa službenih internetskih stranice Bijele kuće uklonjen svaki spomen na klimatske promjene, temu koja je za vrijeme Obamine vladavine zauzimala središnje mjesto.
Autor Luka Popov

Prošlog ponedjeljka otišao je i korak dalje, potpisavši izvršnu naredbu kojom poništava ključnu mjeru Obaminog plana “Clean Power” koja se odnosi na politiku smanjivanja emisije CO2, a koja navodno uzrokuje negativne klimatske promjene. Tim potezom Donald Trump ponovo je na prvo mjesto stavio čovjeka, američkog radnika i potrošača, koji će zahvaljujući jeftinoj energiji dobivenoj izgaranjem fosilnih goriva moći nastaviti ekonomski rast i zadržati svoja radna mjesta.

Znanost ili pseudo-znanost?

Iako se često predstavlja kao znanost, doktrina o ljudski uzrokovanim klimatskim promjenama u svojoj je srži pseudo-znanstvena ideologija koja selektivno bira znanstvene podatke kako bi poduprla svoju ideološku poziciju i progurala određenu političku agendu. Ako agenda odgovara političarima na vlasti, kao što je bio slučaj za vrijeme Obamine administracije, ne treba nas čuditi da se ono što je donedavno bila pseudo-znanost odjednom počne smatrati pravom znanošću, a sve one koji razmišljaju u drugom smjeru proglasi neprijateljima znanosti. Pa makar bili i dobitnici Nobelove nagrade za fiziku poput Ivar Giaevera, koji već godinama upozorava na neznanstvenost doktrine o globalnom zatopljenju uzrokovanom emisijama CO2.

Zapitamo li se koji su stvarni ciljevi onih koji – koristeći se širenjem straha, panike i senzacionalizmom – promiču ovu doktrinu, vidimo da iza svega stoje tri glavna motiva: (1) Populacijska kontrola; (2) Stvaranje globalističke vlade i povećanje ovlasti države; (3) Uvođenje kulta obožavanja Majke Zemlje.

Populacijska kontrola

Ideja o populacijskoj kontroli vrlo je stara, a kroz povijest se promicala na različite načine. Pozadinska teza je uvijek ista: na planeti ima previše ljudi koji troše previše resursa, pa treba težiti tome da nas bude što manje. Pogledamo li korjene svih velikih ideologija 20. stoljeća, poput eugenike, feminizma, kontraceptivnog mentaliteta ili tzv. “pro-choice” opcije, vidjet ćemo da se u korjenu svega nalazi ideja smanjenja globalne populacije, kako bi oni odabrani koji imaju privilegiju živjeti i biti rođeni mogli uživati sav komoditet i luksuz, bez nepotrebne gužve.

Tako npr. rezolucija UN-a koja potiče veće uključenje žena u radnu snagu svoju odluku obrazlaže mjerama populacijske kontrole – ako majke i supruge uklonimo iz doma i potaknemo na profesionalni rad, imat će manje djece. Eugenika također počiva na ideji da bi samo odabrani trebali živjeti i razmnožavati se, jer planet nije dovoljno velik za sve koji žele imati djecu. (Usput budi rečeno, eugenika je 30-ih godina prošlog stoljeća također smatrana čvrstom znanstvenom disciplinom iza koje je stajala Američka akademija znanosti, a sve one koji su joj se protivili etiketirani su kao neprijatelji znanosti i napretka.) Kontraceptivni mentalitet i s njime povezana tzv. “pro-choice” agenda koja iz njega proizlazi, a koja ubijanje djece u majčinim utrobama smatra velikim civilizacijskim dostignućem, također se opravdava populacijskom politikom.

Istina je dakako potpuno drugačija: rast populacije uvijek je popraćen i rastom tehnologije koja postojeće resurse iskorištava sve efikasnije, tako da što je broj ljudi na planeti veći, to je i efektivna količina raspoloživih resursa po stanovniku veća. O tome svjedoče i statistički podaci Svjetske Banke gdje vidimo da je prije 50 godina na planeti živjelo duplo manje ljudi nego danas, a da se poduplavanjem broja stanovnika prosječna potrošnja energije po stanovniku povećala za više od 30%.

Globalni etatizam

Drugi cilj doktrine o ljudski uzrokovanim klimatskim promjenama je uvođenje globalističke vlade i općenito povećanje ovlasti političara. Budući da su klimatske promjene i globalno zatopljene globalni problem koji se tiče svih država, onda je potrebno i globalno regulatorno tijelo koje će određivati dozvoljene količine emisije CO2. Govori se i o globalnom porezu na emisiju ugljičnog dioksida, i to do te mjere da je jedan australski ministar predložio uvođenje globalnog poreza na emisiju CO2 za svako treće dijete, opravdavajući taj potez činjenicom da čovjek koji diše također emitira CO2 u atmosferu.

Imali bismo dakle globalno regulatorno tijelo, globalni porez, globalne regulative… ukratko, globalnu vladu i ukidanje državnog suvereniteta kao takvog.

Obožavanje Majke Zemlje ili eko-kult

Kako svaka zabluda u svojoj suštini ima i duhovnu dimenziju, tako je i ova doktrina rodila jednu novu varijantu new-age “duhovnosti” – kult Majčice Zemlje. Prema tom shvaćanju, Zemlja je jedan veliki živi organizam koji milijunima i milijardama godina živi, raste i razvija se. A ako je Zemlja organizam, uče nas sljedbenici eko-kulta, onda je čovjek parazit na tom organizmu. Svojom tehnologijom i načinom života ljudi “ubijaju planetu”, a nove generacije treba odgajati uz stalni osjećaj krivnje zbog “istočnog grijeha” svojih predaka koji su onečistili Zemlju. Ovaj osjećaj kolektivne krivnje koji eko-kult želi nametnuti djeci i mladima često se označava politički korektnim terminima “ekološka osviještenost” ili “podizanje ekološke svijesti”.

U tom svjetlu, mjere kojima se želi smanjiti potrošnja energije nisu ništa drugo nego globalni čin zadovoljštine za grijehe nas i naših predaka koji su svojom bezobzirnom konsumpcijom energije povrijedili Majčicu Zemlju. Zato se od nas očekuje da se rado i s veseljem odreknemo stvari poput normalnih žarulja ili snažnih usisavača: zdrave oči i snažna križa najmanje je čega se možemo odreći kako bismo okajali grijehe protiv okoliša.

Nova nada

Hoće li Trumpova administracija zaista uspjeti u borbi protiv ovog moćnog lobija i kulta, ostaje tek vidjeti. U svakom slučaju, sama činjenica da još uvijek postoje ljudi na položajima koji se nisu u potpunosti odrekli zdravog razuma, koji shvaćaju da je čovjek u središtu stvorenja, a ne tek parazit na Majčici Zemlji, ulijeva određenu nadu u to da je promjena paradigme ipak još uvijek moguća.