Vučićev sustav straha

Vučićeva strategija u predizbornoj kampanji u načinu izazivanja emocija mnogo više je zasnovana na njegovoj radikalskoj prošlosti, nego na njegovoj proeuropskoj mimikriji. On mase opslužuje s nekoliko vrsta strahova.

Autor Dragoslav Dedović

Prvo, onaj dio Srbije koji ima „petooktobarsku” traumu, jer je nestankom privilegija stečenih pod Miloševićem izguran na gubitničku stranu, tu svoju traumu prepoznaje pod kodnim imenom DOS. Vučić dijeli tu traumu, pa iz njegovih usta DOS zvuči kao psovka ili kletva. No, taj dio Srbije je vidno pojačan onim građanima koji su svoju traumu stekli u tranzicijskoj Srbiji, u zemlji koja je poslije ubojstva Zorana Đinđića stekla dijelom reakcionarne crte za vrijeme Koštuničine dominacije, ili se pretvorila u proeuropsko manekenstvo s kleptokratskim samoposluživanjem u vrijeme Tadićeve apsolutne vlasti. Ti ljudi imaju „šestooktobarsku” traumu.

Sinteza dva traumatizirana bloka birača i jest tajna Vučićevog uspjeha. Pri tome nije važno da su neke „dosmanlije”, kako su ih posprdno nazivali Radikali, sada perjanice Vučićeve vlasti. Niti to što aktualni kandidati ni po čemu nisu jedinstveni. Zajednički nazivnik Jeremića, Belog, Šešelja i Jankovića jest da nemaju zajednički nazivnik. Zato je parola koja sadrži kodno ime DOS ustvari vješto obnavljanje traumatičnog sjećanja, a Vučić se pojavljuje kao jamstvo da se trauma neće ponoviti. Mada realna opasnost od ponavljanja traume i ne postoji.

Drugi strah koji Vučić projicira na Srbiju jeste prizivanje raznih „scenarija”, od ukrajinskog do makedonskog. Njega, Vučića, eto, žele srušiti neimenovane demonske sile po kriptoscenariju napisanom negdje tamo daleko. Aleksandar Vučić time pomiče „petooktobarski” strah u smjeru anonimnog špijunskog podmetanja i svjetske zavjere protiv Srbije. Naizmjenično se premijer svađa s nekim „veleposlanstvima” i „njima”. I ovaj strah se obično ugnijezdi u dvije grupe ljudi: u onima koji imaju antizapadni refleks, jer se nikada ne insinuira spletkarenje iz nekog istočnog veleposlanstva, i onima koji se boje zlih vradžbina, vudua i podlih namjera velikih sila, ukratko, kaosa. Vučić potom izgovori magičnu mantru o stabilnosti. On je prepreka tom ološu koji želi raščerečiti Srbiju. Vučić je takoreći – vrhovni stabilizator.

Treći strah, implantiran u Vučićevu ideologiju, jest autoviktimizacija. I kada kinji druge, premijer kuka da je žrtva. Recimo, on ponavlja da je sam protiv desetorice, ali će u neravnopravnoj tuči pobijediti. Sam protiv svih. Kao usamljeni kauboj koji jaše ususret zalazećem suncu. Ovaj herojski narativ je, naravno, na razini činjenica potpuna besmislica. Vučić je predsjednički kandidat koalicije koja je na prethodnim izborima osvojila šezdesetak posto glasova. Tako on sa svojim partijskim divizijama stoji sam naspram rascjepkane oporbe koja, osim Belog, nije u stanju razviti ni efikasnu gerilsku taktiku borbe protiv Vučićeve ekonomske, političke i medijske nadmoći. A kamoli da, kao što to premijer sugerira, sa svih strana opkoli hrabrog kauboja i počne ga cipelariti.

S pozom žrtve mogu se poistovjetiti mnogi. Svi koji su više puta politički traumatizirani i razočarani, svi kavanski filozofi uvjereni u svjetsku zavjeru protiv Srbije, ali, za divno čudo, i mnogi koji su stvarne žrtve Vučićeve neoliberalne ideologije kao radnici s pelenama jer ne smiju na WC.

Umjetni i realni strahiovi

Vučić ne može drugačije, on mora proizvesti masovni opsadni mentalitet. Tek onda se osjeća korisnim, čak nezamjenljivim. Otud vješto zatezanje tih biračkih sinapsi, otud i stalni predizborni stres, izbori u dvogodišnjem taktu za koje nitko ne zna zašto su raspisani. U normalnim okolnostima takvi političari bi izgledali histerično i egomanski. Zato se nužno proizvode izvanredne okolnosti. Politički oponenti se proglašavaju neprijateljima, kritički novinari lažovima. Vučić se inscenira kao jamstvo da će te izmišljene sablasti koje sam priziva – „dosmanlije”, strani plaćenici, neprijatelji, lažovi i žute patke – ostati u podrumu.

Četvrti strah koji Vučić kapilarno širi Srbijom ima vrlo realnu osnovu. To je strah za radno mjesto, strah za preživljavanje. Njegova stranka tjera ljude da potpišu da će glasati za predsjedničkog kandidata AV. Njegovi direktori otimaju autobuse kako bi prevozili stranačku vojsku na položaje. Razgovaraju s neodlučnima o tome za koga će glasati. Spominju sistematizaciju koja se, eto, završava baš uoči izbora. Pa će netko biti tehnološki višak. Traži se od građana da kamerama mobilnih telefona fotografiraju svoj glasački listić sa zaokruženom dobitnom kombinacijom. Sve to govori o tomu da Vučić ide na sigurno. Ili će ljudi bojati neprijatelja koje im AV crta na zidu, ili njega. Teško je ostati pametan između dvije vatre.

E, s obzirom na to da čak ni AV ne može sve sam, onda mu asistiraju osobe premazane svim mastima poput Ivice Dačića. Njih dvojicu povezuje zajednička prošlost, samo što je devedesetih Dačić bio bliži epicentru Miloševićevog nasilnog sustava, dok je AV bio mladi četnik-početnik. Ali Dačić po urođenom političkom instinktu zna gdje mu je mjesto. 2008. se uhvatio za skute Tadiću, a od 2012. se priklonio starorežimskom jatu preodjevenom u europsko ruho. „Srbija ne smije dopustiti drugu šansu za dronjke DOS-a koje bi je ovog puta dotukle”, reče šef srpskih socijalista na privremenom radu kao ministar vanjskih poslova.

Dakle, ista priča, ista prijetnja obnavljanjem „petooktobarske” i tranzicijske traume. Samo što Dačić u napadu amnezije zaboravlja da on osobno nije bio samo Miloševićev nego i Tadićev dronjak.

Ako Aleksandar Vučić u trenutku opuštanja pomisli da je od sada pa zauvijek Dačić njegova osobna perjanica neka se zamisli nad činjenicom da je raspjevani nacionalni socijalist politički nadživio nekoliko srpskih vladara koji su mislili da će vječno vladati.

Na kraju, AV bi također trebao imati na umu da konstantna manipulacija ljudskim strahovima može izroditi samo strahovladu. A ona se obično ne završi dobro ni po uplašeni puk ni po strahovladara.

(DW)