U drukčijim uvjetima, kaos u SDP-u bio bi samo SDP-ov problem. Sada je, međutim, nacionalno pitanje

Dakle, nikad, baš nikad nijedan visoko rangirani dužnosnik SDP-a nije dao političku izjavu poput Bernardićeva prijedloga da se predsjednici Republike omogući biranje ministara. Kažemo nikad jer se ovdje ne radi o izjavi u afektu, u žaru polemike, ili o pokušaju loše ironizacije političkih zbivanja. Ovdje je riječ o ozbiljnoj, hladnoj, programskoj političkoj izjavi, koja svojim sadržajem smjera povratku Hrvatske u polupredsjednički politički sustav.

Autor Ivan Violić

SDP je u ovih četvrt stoljeća bio konzekventan borac protiv polupredsjedničkog političkog sustava i protiv velikih ovlasti predsjednika Republike. Ivica Račan u prvoj je godini svoje vlasti toliko dramatično smanjio ovlasti predsjednika Republike, da iz tog razdoblja potječe famozna (banalna) rečenica Stjepana Mesića kako on, tadašnji predsjednik, ne pristaje biti fikus. Zoran Milanović, dok je bio premijer, često se sukobljavao s Ivom Josipovićem oko značaja i točnih definicija preostalih predsjedničkih ovlasti.

Baš nikad nisu bili za širenje ovlasti predsjednika

Velik dio SDP-ova vodstva, uključujući Milanovića, u ono je vrijeme smatrao kako je potrebno ukinuti izravno biranje predsjednika Republike.
Vodstvo SDP-a zaista se nikad nije zalagalo za proširenje ovlasti predsjednika Republike. I onda je, odjednom, Davor Bernardić predložio da predsjednica bira ministre. Takva vrsta potpune političke dezorijentacije doimala bi se iritantnom i da je Bernardić tek niži dužnosnik SDP-a.

Budući je Bernardić, eto, predsjednik Socijaldemokratske partije, njegova inicijativa za povećanjem ovlasti predsjednice Republike najatraktivniji je ideološko programski autogol koji je najveća oporbena stranka dosad zabila. Istodobno, dva mjeseca uoči lokalnih izbora, SDP još nema formalnog kandidata za zagrebačkog gradonačelnika, što je jedan od gorih operativnih autogolova Bernardićeva SDP-a. Sad se, naravno, moramo pitati kako je sve to uopće moguće.

Izazvao potpunu zbunjenost lijevoliberalnih birača

Kad je gospodin Bernardić izabran za predsjednika SDP-a, bilo je prilično razvidno kako je on samo prijelazno rješenje. Tijekom Bernardićeva mandata, u SDP-u su se trebali pokrenuti procesi raščišćavanja s nizom nagomilanih problema i formiranja nove stranačke elite, koja bi bila kadra ponuditi nekog ozbiljnog igrača kao dugoročnog šefa stranke i budućeg premijera. Istodobno, očekivalo se da Bernardić svoj mandate odradi barem koliko toliko korektno i neekscesno.

Očekivalo se da stvori što veći prostor za procese neophodnih ideoloških i kadrovskih promjena u stranci, kojom su dvadeset i pet godina dominirala dva snažna i autentična političara: Ivica Račan i Zoran Milanović. Umjesto toga, Davor Bernardić pokazao se nesposobnim čak i tehnički pripremiti stranku za lokalne izbore, dok je prijedlogom o povećanju ovlasti predsjednice Republike izazvao potpunu političku zbunjenost među lijevoliberalnim biračima.

Pozadina kaosa što ga Bernardić izaziva

Kako, pobogu, da SDP-ovi birači glasuju za stranku čiji bi šef želio moćniju Kolindu Grabar Kitarović, i slabiji parlament? Pozadina kaosa što ga Davor Bernardić, koji nipošto nije loš čovjek, izaziva u ovih nekoliko mjeseci, nalazi se, naravno, u strukturama SDP-a koje su ga izabrale na mjesto predsjednika stranke. Tu, prije svega, mislimo na riječku frakciju SDP-a, koja već desetljećima uživa u činjenici da su Rijeka i Primorsko goranska županija prirodno toliko lijevo orijentirane, da bi većina građana ondje glasovala za SDP, čak i kad bi na čelu lokalnog SDP-a bila sama gospođa Grabar Kitarović.

Takva nekompetitivna politička atmosfera u Riejci, održavala je predugo godina u vrhu državne i stranačke vlasti jednog Slavka Linića, pa zatim aferama ne manje opterećenog Vojka Obersnela te jednog od glavnih Bernardićevih mentora, primorskog župana Zlatka Komadinu, šampiona svih mediokriteta u čelništvu Socijademokratske partije. Što, pobogu, očekivati od političara kojeg je na vlast u stranci doveo netko poput Komadine, čovjeka koji nikada nije dao ozbiljan ideološko programski intervju, jer, naprosto, ne razumije politiku širu od sasvim praktičnih okvira?

Nekompetentnost SDP-a ozbiljno je pitanje

Kao što ozbiljnu, stvarnu, sadržajnu, vrijednosnu, stratešku politiku ne razumije gotovo nitko iz aktualnog vodstva SDP-a, pa toga nije neobično što se, primjerice, SDP uopće ne bavi Donaldom Trumpom i Vladimirom Putinom, premda Trump i Putin jesu i eminentno hvatski problem. SDP, međutim, izbjegava veliku globalnu politiku zato jer je u SDP-u nema tko promišljati. Kao što nitko u SDP-u ozbiljno ne promišlja ni domaću politiku, pa im nije jasno kako to uistinu izgleda kad najveća oporbena stranka nije sposobna nominirati kandidata za zagrebačkog gradonačelnika ili na vrijeme i čvrsto podržati gradonačelničkog kandidata iz druge stranke.

Kaos u SDP-u bio bi samo SDP-ov problem da se Hrvatska nalazi u drukčijim političkim okolnostima. Međutim, kaos u SDP-u, i potpuna nekompetentnost njegova predsjednika (i Bernardićevih mentora), ozbiljno je nacionalno pitanje. Iz dva razloga. Prvo, SDP je i dalje jedina opcija za velik broj lijevo liberalnih birača, koji nisu toliko bedasti i naivni da glasuju za protestne stranke, a koji, kraj ovakvog SDP-a, sada nemaju za koga glasovati. Sadašnji je SDP, dakle, ostavio brojne lijevoliberalne birače bez političkog predstavništva.

Drugo, još puno opasnije, sadašnji je SDP izgubio ulogu autentične, vrijednosno i ideološki jasno definirane opozicije. U političkoj situaciji koju određuju katastrofalna do smiješna predsjednica Republike s jedne, te licemjerna, ideološki “neutralna” Vlada s druge strane, i u kojoj se zapravo dešava prilično dramatičan ultrakonzervativni prevrat u društvu i u mnogim državnim institucijama, nepostojanje opozicije iznimno je opasno za Hrvatsku. A opozicija u Hrvatskoj trenutno ne postoji. Ona se samoukinula.

(telegram.hr)