Tko stoji iza institucija koje su gurnule Agrokor preko ruba?

Kompanije koje kroje (financijsku) sudbinu kompanija i država paradoksalne su institucije u kojima rade neovisni analitičari koji su istodobno u sukobu interesa jer su u vlasništvu fondova čiji je interes objektivnost analiza, ali i profit koji ostvaruju te agencije.

Autor Karlo Vajdić

S državnim financijama i Agrokorovim problemima u fokusu interesa javnosti u posljednje vrijeme ne mogu se izbjeći informacije o rejtinzima i kreditnim agencijama. Široj javnosti uglavnom potpuno nepoznata industrija javlja se kao izvor ključnih informacija o kojima ovisi budućnost proračuna i/ili velikih korporacija – u najaktualnijem slučaju Agrokora.

O čemu se točno radi? Agencije za procjenu kreditnog rejtinga razvile su sustav kojim procjenjuju kolika je vjerojatnost da određena institucija vrati posuđeni novac. Ta se vjerojatnost rangira odnosno označava pojedinim ocjenama koje najčešće imaju jednoslovni ili višeslovni oblik poput: AA, BBB, B+ ili Caa1. Tako izražena vjerojatnost onda koristi ulagačima u odlukama hoće li, i uz koji rizik, posuditi novac određenoj instituciji.

U stvarnosti se, zapravo, određene ocjene vežu uz pojedine transakcije ili njihove dijelove (ovisno o tome kako su one pravno i financijski strukturirane: radi li se o kreditima, sindiciranim kreditima ili raznim vrstama vrijednosnica poput obveznica, komercijalnih zapisa i dr.), ali sukus postupka je da bi ocjena trebala objektivno reflektirati rizik odnosno vjerojatnost da će investitor dobiti svoj novac nazad.

No te ocjene, kao i agencije koje ih izrađuju, mogu biti izvorom velikih kontroverzi. Posebno je to izašlo na vidjelo prije desetak godina, nakon što je buknula financijska kriza. Problem se javlja iz činjenice da je sama kompanija ona koja plaća izradu rejtinga za svoje financijske instrumente. Ako je ocjena koju ona dobije bolja, tada su i niže kamate koje mora plaćati na svoje dugove. U trenutku kad posuđujete milijardu dolara, razlika u kamati između, recimo, šest i sedam postotaka je deset milijuna dolara godišnje, što znači da se radi o vrlo bitnim procjenama.

Drugim riječima, kompaniji koja plaća izradu rejtinga u interesu je da (joj) agencija izradi što bolji rejting. Sukob interesa je vrlo jasan. A iz njega proizlazi to da investitori ne dobivaju uvijek onoliko objektivne procjene kolikima se nadaju. Ovaj problem je posebno došao do izražaja kad su agencije dodjeljivale visoke rejtinge i ocjene izrazito kompleksnim financijskim instrumentima za koje se kasnije ispostavilo da su puno rizičniji nego što se to moglo naslutiti iz tih ocjena. Takve krive procjene bile su djelomični uzroci velikih gubitaka nastalih tijekom financijske krize i niza optužbi za sukob interesa u agencijama za procjenu kreditnog rejtinga.

Agencije su tada obećale da će puno više pažnje posvetiti neovisnosti svojih analitičkih odjela, no velika obećanja su se nekako istopila u zaboravu koji je došao u razdoblju nakon krize. Dio problema leži u tome što su agencije, iako im poslovanje ovisi i o reputaciji točnosti, praktično gotovo nezamjenjive u današnjem globalnom financijskom sustavu. Koliko god investitori možda i sumnjali u njihove ocjene, oni praktično nemaju puno izbora jer su danas gotovo jedine koje uopće pružaju takve usluge. Inicijative za alternativama, posebno one glasne nakon financijske krize, vrlo su brzo isparile.

Svjetskim tržištem za usluge procjene i dodjeljivanje ocjena kreditnog rejtinga danas dominiraju tri velike agencije: Moody’s, Standard & Poor’s (S&P) te Fitch Ratings. Prve dvije zajednički drže oko 80 posto tržišta, dok Fitchu pripada još petnaestak. Sve tri agencije potječu iz prve četvrtine prošlog stoljeća, a kroz desetljeća su stvorile praktični oligopol u kojem manje i nove kompanije realno nemaju puno šansi žele li se izboriti za dio tržišta.

Standard & Poor’s je još šezdesetih godina potpao pod okrilje tada moćne i utjecajne izdavačke kuće McGraw-Hill koja je prije godinu dana konačno, nakon godina repozicioniranja na tržištu, promijenila ime u S&P Global. Dionice tvrtke kotiraju na njujorškoj burzi, a prema dostupnim podacima, najveći vlasnici su razni investicijski fondovi, među kojima najveće udjele drže fondovi financijskih kompanija Vanguard (7,2 posto), State Street (5,5 posto), Fidelity (5 posto) te Blackrock (3,7 posto).

Fitch Ratings je u 80-postotnom vlasništvu medijske korporacije Hearst (izdavača niza dnevnih novina u SAD-u, magazina poput Ellea, Cosmopolitana, Esquirea, suvlasnika u nizu televizijskih kanala) koja je pak u vlasništvu same obitelji Hearst.

Činjenica da su dvije najveće agencije za kreditni rejting u vlasništvu onih koji uvelike koriste njihove proizvode (financijski investitori) dodatno komplicira već objašnjenu sliku sukoba interesa. S jedne strane tim kompanijama, kao onima koje ulažu u niz vrijednosnica na tržištu, potrebna je što objektivnija slika o njihovom riziku. S druge strane, tim je financijskim investitorima ulaganje u vlasništvo kompanija za kreditni rejting samo još jedna investicija iz koje se nadaju ostvariti što veću dobit. A zbog toga im je u interesu to da kompanije što bolje posluju i imaju što više klijenata. A klijenti su puno zadovoljniji ako im neka kompanija ide na ruku.

Na koncu priče, status quo i dalje ostaje i ne čini se da će se išta bitnije promijeniti u nekoj skoroj budućnosti. Investitori će i dalje morati prihvaćati procjene rejtinga koje izrade agencije što se nalaze u svojevrsnom sukobu interesa u kojem im poslovanje s jedne strane ovisi o zadovoljstvu klijenata, što sugerira i određenu subjektivnost pri dodjeli ocjena rejtinga, a s druge strane i o reputaciji koju uživaju kao objektivne agencije visoke stručnosti. Začarani krug interesa i dalje će postojati, a u trenucima rasta globalne ekonomije i s protekom sve više vremena od financijskih kriza malo tko će razmišljati o tome da se taj krug konačno i razbije.

(Tportal.hr)