Senf ili ostavka!

Ivan Kovačić očito voli kad je napeto. Donosi li kakvu odluku, prikazuje je većom nego što ona jest. Njegove su dvojbe uzvišenije od drugih, uvijek na život ili smrt. Sve što on čini, ma kako drugima djelovalo malo, svakodnevno i bezazleno, za pravedniju je Hrvatsku i budućnost naše djece, svaki njegov postupak dio je vječne borbe dobra i zla.

Dogodilo se to i prošli tjedan kad ga je uvrijedilo poznato hadezeovsko blebetaloJosip Đakić, uzgredno i nepromišljeno kako taj inače vrijeđa ljude.

Autor: Ante Tomić

Mel i Danny

Kad Josip Đakić uvrijedi normalnu osobu, normalna je reakcija nešto mu sočno opsovati. Uopće se ne šalim, čak i bonton usrdno preporučuje da Josipu Đakiću na uvredu odgovorite jednom od izreka iz prebogatog hrvatskog etnografskog naslijeđa na temu majke i čovjekova najboljeg prijatelja psa, a onda se lijepo okrenete i nastavite za svojim poslom kao da se ništa nije dogodilo. Jer, ništa se zaista i nije dogodilo. No, Ivan Kovačić ne bi bio Ivan Kovačić da od uvrede nije napravio cijelu dramu, najavio svoj odlazak iz Vlade ako mu se Đakić ne ispriča.

Glupa uvreda poznatog prostaka, kojega odavno nitko ne konta zaozbiljno, narasla je tako do državne krize.

Ivan Kovačić se potrudio da stvar izgleda kao kad Mel Gibson i Danny Glover u drugom dijelu “Smrtnonosnog oružja” demontiraju bombu, pa se znojni premišljaju hoće li prerezati crvenu ili plavu žicu. Premijer Andrej Plenković morao je s kombinirkama u drhtavim rukama birati sad crvenu, sad plavu žicu, dvoumiti se šta je gore, prerezati Kovačića ili Đakića.

Na kraju, naravno, Andrej Planković nije prerezao ništa jer bombe nije ni bilo.

Kovačić je uobičajeno blefirao. Josip Đakić mu se nije ispričao jer Đakić to, čak i da hoće, uvjeren sam, ne bi znao napraviti, a Kovačić je rekao: “Ah, onda ništa. Nema veze. Zaboravite.”

Isprika? Ma nema veze

Dodao je čak da nije ni tražio Đakićevu ispriku, premda nesumnjivo jest. Izjava koju je njegov savjetnik Relković dao u subotu navečer ne može se drukčije protumačiti.

Ne znam koliko pratite, ali Kovačiću se to skoro pa redovito događa. Njegovi ljutiti ispadi od kojih na koncu ne bude ništa sada su već i legendarni. Pamtite li, manje je od godine prošlo kako je odrješito odbacio svaku ideju političke suradnje s HDZ-om. Te lažljive i licemjerne gadove nije više htio ni pogledati. HDZ je, što se njega tiče, bio mrtav.

U nezapamćeno uzrujanom nastupu u travnju 2016. čak je bio i prost pred kamerama. “Jebite se!”, poručio im je frajerski, a čitava je zemlja raskolačila oči kako je on iskren i pošten i nepokolebljiv i ne da se zavitlavati.

I kako je to, molim vas, završilo? Most nezavisnih lista je jesenas još jednom ušao u koaliciju s HDZ-om, a Ivan Kovačić, ranije tek saborski zastupnik, napredovao je do potpredsjednika Vlade i ministra uprave. Strah nas je i zamisliti što bi bio da hadezeovcima nije rekao da se jebu.

Kovačićeve komične “kiss my ass and go to hell” predstave ponavljaju se s vremena na vrijeme sa sve beznačajnijim povodom. Jednog od ovih dana nagađam da će ga razgnjeviti zaborave li mu staviti senf u hot dog. Zaprijetit će ostavkom na sve funkcije i javnim samospaljivanjem ako tkogod ne vrati u kutiju CD s najvećim hitovima Mladena Grdovića. Čitava će se zemlja tresti od užasa kad se on popne na zgradu i zaurla kako će se baciti na pločnik jer je u saborskom zahodu netko jutros ostavio dlaku na sapunu…

Joj, što ako stvarno ode?

Ivan Kovačić će nizati ultimatume jer je to valjda dio njegove prirode, dragi Bog ga je naprosto učinio preosjetljivim, ali ja bih rekao i da je ucjenjivanje ostavkom i raskidom suradnje jedini politički trik kojim on zapravo vlada. Još mu uvijek prolazi, ali ne bi bilo zgorega da pokuša proširiti repertoar, usvojiti još koju pregovaračku vještinu. Jer, znate kako to ide, ako Ivan Kovačić više puta ponovi “ljudi, ja odlazim”, ljudima će nakon vremena postati čudno da je Ivan Kovačić još u prostoriji.

Dosadit će im njegovo kenjkanje i prenemaganje i neizbježno će se početi pitati: “Pa, dobro, šta ako on zaista ode? Zar on stvarno misli da naš hrvatski narod i naša hrvatska domovina ne mogu bez njega?” Ivan Kovačić morao bi biti skromniji u ocjeni vlastitog značenja.

(Slobodna Dalmacija)