Prafa

Smrt je Umberta Eca u lokalnim okvirima imala samo naizgled neobične, naime, politički i svjetonazorski dezinficirane odjeke (za razliku od posthumnih vrednovanja u vodećim svjetskim medijima). No, takva je reakcija trostruko logična u hrvatskoj javnoj (a navlastito „kulturnoj“) danosti:

– ponajprije zbog malograđanskoga odnosa spram činjenice smrti (po, višestruko, ponajprije moralno, dvojbenome, načelu Hilona Spartanca: de mortuis nihil nisi bene);

 potom zbog tradicionalnoga provincijalnog odnosa spram bjelosvjetskih veličina (koje se ne smije „zaprljati politikom“);

–  konačno, zbog prevladavajućega para-shizofrenog odnosa spram politike; nosivo cijepanje ovoga odnosa (u paraleli s Bleulerom) odnosi se na istovremenu fasciniranost politikom, kao odlikovanim objektom želje i strepnjom pred njezinom stvarnošću (Realangst  kod Freuda), što izaziva očite interpretacijske poteškoće u javnosti – neugodno nalik na glasovit slučaj Jamesa Tillyja Matthewsa, kojega većina prikaza spominje kao prvoga pacijenta kojemu su, u Haslamovoj knjizi  „Illustrations of Madness“  („Slike ludila“) još 1810., jasno opisani simptomi shizofrenije (u Bleulerovu, a ne Freudovu shvaćanju, koji se je, konceptualno, protivio povezivanju shizofrenije i paranoje). Matthews je kao okidač doživljavao svako spominjanje politike, te bi u takvu slučaju počeo ekscitirano pripovijedati o „zračnome razboju“  („air loom“), nekoj vrsti mijeha zapravo, kojim pažljivo skrivena minijaturna bića ubacuju opasne zrake u njegovu (i ne samo njegovu) glavu, navodeći sve ovako ugrožene (a posebice one za naciju najvažnije) na donošenje pogrešnih (nikako samo političkih) odluka.

 

pročitaj cijeli članak