Kurikul u trapericama

U trenucima premijerove premijere, kod predstavljanja nove vlade u Saboru, sve se je – od nemuštoga Oreškovića, preko pučkoškolske (ali, zato: power Point) prezentacije (s neznalačkim miješanjem ovlasti pojedinih državnih podsustava, te ponekom praznom stranicom), do jadne rasprave – činilo bjelodano katastrofalnim (s malom dozom tragikomičnoga). Jedina je svijetla točka u tim trenucima mogla biti odrednica u vladinu programu koja je obećavala odustanak od “cjelovite kurikularne reforme”; no bilo je to, dakako, predobro da bi bilo istinito. Već nakon sat-dva (još-ne) ministar obrazovnoga resora je dao do znanja da se kod reforme ostaje, potom je to potvrdio i Karamarko (uz nekoliko povijesnotvornih napomena, dakako), a premijera nisu ni pitali – bilo bi, uostalom, nadasve nepristojno tražiti od Oreškovića mišljenje o programu kojemu je jedna od odrednica: “osobito valja čuvati i razvijati hrvatski jezik i paziti na njegovu pravilnu uporabu”.

Vehementni napadi na kurikularnu reformu lansirani su, gotovo isključivo, s nacional-kulturnih polazišta – lokalistički su aktivisti smatrali, i opet jednom, da su izgubljeni bitni elementi hrvatske kulturne baštine, jer, eto, ima više ne-hrvatskih no hrvatskih knjiga na popisu za lektiru (slijedom jedne druge, vjerojatnije životnije, tradicije to bi se moglo ocrtati jednostavnim dvostihom: Mrtvi Marul i to trpi / Da mu Novak imidž krpi). A i Biblija nedostaje na službenome popisu (premda preko 90% učenik(c)a pribiva dugogodišnjoj nastavi vjeronauka), notorni je Iličić razotkrio (još jednu) zavjeru protiv nacional-obiteljske čistoće, itd. Druga je strana ostala pretežito nijemom, zabavljena ponajprije prosvjedima zbog “masovnoga” (dvotucetnog) postrojavanja crnokošuljaša u blizini konja bana Jelačića i žučljivim napadima na kultur-ministra (koji ga, zapravo, samo osnažuju).

pročitaj cijeli članak