Azra: ‘Ravno do dna’ ili ljeto kada su se djeca učila radničkom životu

Ljeto 1981. provodio sam u poslu. Dizao sam se u četiri ujutro, da bih već u pola pet ispred stare tiskare Oslobođenja preuzimao svoj bunt novina, koje ću razdijeliti pretplatnicima. Moj “rejon” prostirao se od početka Kralja Tomislava ulice, pa do onih nebodera iznad stadiona Koševo. Posao bih obavio do pola osam-osam, ovisno o ispravnosti liftova, vremenskim prilikama i mom raspoloženju. Dobro sam zarađivao, skoro jednu cijelu majčinu plaću, i sve novce trošio sam na knjige, gramofonske ploče i novine. Zato sam se, uostalom, i zaposlio. Bilo mi je petnaest godina i bio je to moj prvi profesionalni angažman u novinarstvu. Često ga spominjem, iako bi vrijedilo o tome napisati nešto veće. Taj posao jedno je od važnijih formativnih iskustava: hodajući od vrata do vrata, od prezimena do prezimena, upoznavao sam ljude koji žive u mom gradu, sklapao njihove sudbine, razmišljao o podrijetlima, učio se razlici između neboderske čeljadi i dekadentnog, šarenog svijeta iz oronulih austrougarskih višekatnica, i tako na neki novi način razumijevao Sarajevo i sebe u Sarajevu. O tome sam pisao u knjigama “Rod” i “Sarajevo, plan grada”, svjestan kako mi je od svih porodičnih i javnih arhiva više vrijedilo to rano jutarnje ustajanje i tumaranje po zapišanim haustorima, koji vonjaju na loše mačje i pijane ljudske bubrege. Sretno je bilo to doba kada je petnaestogodišnjacima bilo moguće da se odmetnu od roditelja i roditeljskog džeparca i rade na vlastitoj duhovnoj izgradnji i samopoštovanju.

pročitaj cijeli članak