Bauk komunizma

Ovo s ministrom Zlatkom Hasanbegovićem jednostavno ništa ne valja. Jest da je čovjek uložio neki trud da, progutavši knedlu, kaže što treba kazati, da su ustaški zločini najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskog naroda, koje mu i sada visi nad glavom. Ali to smo znali i bez njega, štoviše, znali smo i prije njegovih studentskih dana na koje se ministar sada vadi. Ono što ne znamo bez njega jest da li on ovime briše, odustaje od prijašnjih stavova u kojima ustaše puno bolje, čak herojski prolaze. O tome Hasanbegović nije ni slova zucnuo i tu je bitna razlika između njega i Stjepana Mesića i mitropolita Porfirija, koji se Hasanbegovićevim kritičarima stavljaju na nos. Njih dvojica jesu zabrljala, ali su se i ispričala i izrazila žaljenje, Hasanbegović je zabrljao, ali se nije ispričao niti se vidi da mu je zbog ičega žao. Osim toga, Mesić i Porfirije zabrljali su samo jednom, a cjelinom svog javnog života pokazali su da je to bila iznimka, dok je kod ministra kulture to, naprotiv, dio neprekinutog kontinuiteta. Traje od studentskih dana do sasvim nedavnih izjava da je Hrvatska poražena u Drugom svjetskom ratu, ili da treba ukinuti državno pokroviteljstvo nad komemoracijama u Jasenovcu. Jer da te komemoracije navodno služe recikliranju nostalgije za komunističkom Jugoslavijom, što bi, sve da je i istina, bilo legitimno jer logoraši u njoj ne bi doživjeli sudbinu koju im je namrla NDH.

pročitaj cijeli tekst