Jedno pristojno pismo, koje u sebi nosi više antidemokratskih prijetnji od izjava ministra Hasanbegovića

učenik, postojala je poučna knjiga koju su osmoškolski mudrijaši kao ja dobivali da se uče povijesti. Naslov knjige bio je “Prošlost u slikama”, a s njenih stranica ispadali su vitezovi, konjanici i pjesnici, od Gosposvetskog polja do revolucionarnih pregnuća.

Nije ta knjiga bila TAKO različita od udžbenika iz kojeg danas uči moj sin. Hrvati su i u njoj bili stalno žrtve stranih zavojevača, smisao povijesti i u njoj je bio nacionalna sloboda, i tamo je Dubrovnik čašćen kao “slobodni grad”. Postojao je u njoj jedan narativ koji se provlačio od početka do kraja. Hrvati i Slaveni su – učila nas “Prošlost u slikama” – propadali “zato jer nisu bili složni”.

Taj mit o “propasti” zbog “nesloge” nije ni po čemu hrvatska specifičnost. O slozi kao spasu Talijana naći ćete ponešto u D’Amicisovom “Srcu”, a Danilo Kišstranice je ispisao u mađarskom patriotskom drilu u kojem su susjedi uvijek vjerolomni, a nesloga put u propast. Nacionalizam je kao McDonald’s ili plastična boca: na svakoj točki svijeta je isti, ima iste narativne prakse i jednako je glupav. Nije slučajno stara Jugoslavija 30-ih prevela D’Amicisovo “Srce” tako što je mlade Padovance i Sarde “prevela” u Kranjce i Crnogorce. Od Jeanne d’Arc do Kosova nacionalizam uvijek ima svoje Kosovke djevojke i Vuka Brankovića, Bleiburge i Boške Buhe, te taj jedan, vazda isti mit – a taj je da moramo biti složni. Pritom mi nije nikad bilo jasno, a ni sada mi nije, kako taj kult nadideološke sloge može funkcionirati u društvu koje u sebi ima ugrađenu neslogu. Naime, u demokraciji.

pročitaj cijeli tekst