Ivo Štivičić: pisac hrvatskih autsajdera, domobrana i lopova

Kada se zrakoplov započne spuštati prema Plesu, pred očima putnika nagnutog nad ambisom svojih i tuđih zavičaja pojave se neobični, nimalo svakodnevni prizori: pješčare s geometrijski pravilnim akumulacijskim jezercima, što se dodiruju s vijugavom Savom, pusta neobrađena polja iz kojih se izdižu riječni nasipi, odavno napuštene barake, tajanstvene kuće na osami, možda birtije iz ovoga ili nekog drugog vremena, i sve to, prije nego što se pojave zagrebački i velikogorički neboderi, izgleda onako kako je izgledalo i 1941. U tih minut-dva putnik s visina zamišlja da se tu i živi kao 1941, u nekoj usporednoj stvarnosti, koja se samo u mašti dodiruje s ovom našom, u stvarnosti u kojoj žive ljudi koje mi nikada nećemo sresti. Taj svijet viđen s visina, i taj kratki fantazijski ekskurs – uvijek isti, kada se avion spušta na Pleso – posvećen je velikome hrvatskom piscu Ivi Štivičiću. On je, naime, udesio da putnik tako žudno gleda kroz prozorčić i da prizore zagrebačke periferije i savskih pješčara vidi na upravo ovakav način i iz godine 1941. Štivičić i jest veliki pisac najprije po tome: veliki su u književnosti oni koji označe naš pogled na svijet, a još su i veći oni koji prizorima i slikama daju smisao, sadržaj i fabulu upisujući svoju legendu u beslovesne i besmislene fragmente kaosa. Veliki pisci iz kaosa stvaraju svijet, i to je životna koliko i književna činjenica.

pročitaj cijeli tekst