Bespuća intelektualne desnice

Navodno su (gotovo) svi u Hrvatskoj nezadovoljni aktualnom “razinom javnoga dijaloga” – od (već notorno smušenoga) Premijera do (već notorno navijački impostirane) Predsjednice (da se ostale i ne spominje). No, kako se čini, opće je nezadovoljstvo uglavnom usmjereno na (“skandalozne”, “nedopustive”, “mrziteljske”, “revizionističke”, “jugokomunističke”, ukratko: “ustašoidne” ili “udbaške”…) teze što ih pronosi rečena kakofonija (koja, posve sigurno, nije dijalog). I za to, svakako, ima dovoljno razloga. Ali, zatrpanost  “žargonom navlastitosti” nužno ostavlja u drugome planu elemente javnoga komuniciranja koji su, ne samo dugoročno, važniji za koliko-toliko prihvatljivo funkcioniranje zajednice. Riječ je, naime, o argumentacijskim strategijama koje se koriste u svakidašnjim sukobljavanjima.

Narednih nekoliko (turobno poučnih) primjera pokazuje kako to izgleda na desnoj strani hrvatske političke scene – desnica je uzeta kao izvor (u mnogome paradigmatičkih) iskaza koji slijede ponajprije stoga što je trenutno ne samo osjetno glasnija i radikalnija, nego i stoga što je (uglavnom) na vlasti, te zato što je njezinim radikaliziranjem ideologijskih sukoba u društvu (započetim eksplicite s vukovarskim protućiriličnim harangama) započela sadašnja javna pomutnja.

pročitaj cijeli članak