Strašno je kada se kosti zlorabe radi politike

Nisu samo srodnici Federica Garcíje Lorce zahtijevali iskapanja kostiju iz skupnih grobnica ne bi li otkrili ostatke najvećega španjolskog pjesnika XX stoljeća, eda bi mu priuštili sprovod i zaseban grobni spomenik, sada već 80 godina otkako je nasilno zamro njegov stih.

Ne treba spomenik pjesniku, on ga već ima, “aere perennius”, kako je precizno zapisao Horacije i opetovao s pravom Puškin (ubacivši unutra i “non omnis moriar” na ruskome). Pisao je Andrić da “svi mi umiremo jednom, a veliki ljudi po dva puta: jednom kada ih nestane sa zemlje, a drugi put kada propadne njihova zadužbina”. Umjetniku je zaklada njegovo djelo, ona traje dok ga kolektivna pozornost opetovano klade u kolektivnu memoriju i održava u kolektivnom imaginariju. To znamo.

Ali obitelj i prijatelji imaju pravo i na oplakivanje one prve smrti, fizičke, neopozive, nadali se ili ne nadali ponovnom sastanku u vječnosti; imaju pravo na grob na kojem plakati ili makar zastati na tren i prisjetiti se. I slonovi to čine, i oni gaje svojevrstan pijetet spram preminulih članova svoga krda, zašto ga ne bi smjeli imati ljudi, ako su čuvstveni barem kao ti debelokošci?

pročitaj cijeli članak