Antifašistička fronta

U Hrvatskoj ne može biti govora o klasičnoj fašizaciji zemlje dokle god postoji i antifašizacija, a ona, srećom, postoji. Ali baš zato upadaju u oči kao potencijalno opasne svađe među samim antifašistima, pri čemu su na meti najzaslužniji – aktualno vodstvo SDP-a i vodstvo Srba u Hrvatskoj

Odmah da kažem da mi se previše ne sviđa što je Efraim Zuroff novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića nazvao ‘fašistom’. Ne zato što u tome ne bi bilo istine, nego što u ovako krupnim pojmovima najprije treba pustiti, a Zuroffu nije prvi put da se toga ne drži, domaćoj političkoj, kulturnoj i drugoj javnosti da iznese o tome svoj stav. Jedna od karakteristika fašizma, iako klasične definicije to često izostavljaju, jeste da brzo eliminira kritički sud o sebi, i to toliko brzo koliko strojevi za pravljenje vakuuma stvaraju zrakoprazni prostor. U tren oka nema više ničega, a tu odmah vidiš razliku. Da se Hasanbegović pojavio ranih devedesetih, sasvim je sigurno da bi kritička reagiranja na njega bila vrlo usamljena i svodila bi se na nešto intelektualaca i novina koji bi svi zajedno stali na prste dviju, ako ne i jedne ruke. Danas su ta reagiranja trenutna i snažna, a za naše prilike i dosta masovna. Zaredale su peticije i protestna istupanja iz kulturnih udruga, performansi, prvi masovni ulični protesti… Sve to u prvom mjesecu nove vlasti, iz koje je već otfikaren i prvi ministar, bez obzira na to što je bio podbočen dijelovima snažne braniteljske populacije. S druge strane, snažniji su i krugovi oko vlasti, a prvi put i u njoj samoj, koji se više ili manje otvoreno izjašnjavaju kao proustaški, što znači da idu rubom fašizacije, ili su već prešli preko njega. To je također drukčije nego devedesetih.

pročitaj cijeli članak