Glavno je biti europski glasnik

Matoš je studenoga 1901., pišući o posjetu Heineovu grobu na montmartreskom groblju, zabilježio da je Pariz “ubilac originalnosti, oprezni, glatki i nasmješljivi Pariz, i otud sva tragičnost Heineove Kalvarije u tom raju racionalistâ”. Za Heinea je također rekao da je “taj frivolni Parizlija njemačkiji od Hoffmanna, Tiecka, Jean Paula”, premda je ujedno i univerzalan. No, kolikogod se Heine udomaćio u Parizu, pisao na francuskom, oženio se Francuskinjom, on nikada nije pomislio da je Francuz. On je o sebi i Nijemcima, čak i onda kad ih je doživljavao modernim Filistejcima, prosuđivao vlastitim mjerilima, ne onima koja su bila unosna na pariškoj tržnici mode. Kakve li nedostižnosti za našu malu suncokret republiku.

U Zagrebu je prošle subote promoviran 20. broj časopisa Europski glasnik, u izdanju Hrvatskog društva pisaca. U uvodniku pod naslovom “Dekonstrukcija Europe” glavni urednik Dražen Katunarić strpljivom se čitateljstvu obraća nizom kontradiktornih teza. Kao prvo, on misli da je Europa suočena “pred ‘reconquistom’ sebe same i svojih izgubljenih teritorija”. Europa je otkrila “da emigrantska kolonizacija danas teče u suprotnom smjeru, po neo-historističkim kvartovima gdje selafitski i vehabijski imami drže vatrene govore, određuju pravila života prema šerijatu, prisiljavaju žene da nose burke ako ne žele da ih proglase bludnicama, izbacuju homoseksualce i Židove ili na mitinzima uzvikuju anti-semitske parole”. Kako to da naš dio Europe nije suočen s takvim pojavama? U Zagrebu nisam primijetio vatrene govore selafitskih imama. U Rijeci muslimani ne prisiljavaju žene da nose burke, u Dubrovniku nitko, pa ni muslimani, ne izbacuje homoseksualce i Židove. Niti je ovdje bilo pokolja poput onog u kazalištu Bataclan.

pročitaj cijeli članak