(Ne)realnost alternativa aktualnoj monetarnoj politici (II): o monetarnim operacijama i valutnoj klauzuli

Nakon krize 2009. bankovni krediti privatnim klijentima (poduzećima i stanovništvu) uglavnom su stagnirali ili padali (slika 1). Na djelu je takozvano razduživanje. Prema najpotpunijoj statistici – onoj financijskih računa koju izrađuje HNB – od kraja 2010. do trećeg tromjesečja 2015. neto financijska imovina sektora kućanstva povećala sa 195 na 270 milijardi kuna (+ 75 milijardi), dok je promjena u sektoru poduzeća išla s -429 milijardi na -410 milijardi kuna (+19 milijardi). Ukupan neto financijski kapital privatnog sektora u manje od pet godina povećao se za 94 milijarde kuna ili 28,5% BDP-a. U isto vrijeme, neto financijska imovina sektora opće države smanjila se (neto dug je povećan) s -89 milijardi na -167 milijardi kuna, ili za 78 milijardi kuna.

Riječ je o makro-računovodstvenim odnosima. Čak i eksperti ponekad pomiješaju računovodstvene i bihevioralne relacije pa zaključe kako je dobro da se neto financijska pozicija (zaduženost) države pogoršala, jer je vlada uvećanim izdacima navodno kompenzirala kontrakcijski efekt privatne neto štednje.

Problem s takvim tumačenjem leži u zanemarivanju učinaka prelijevanja između državnih i privatnih izdataka. U stvarnosti, njihovi odnosi mijenjaju obrasce ponašanja. Na primjer, pogoršanje neto financijske pozicije vladina sektora može povećati rizike države i utjecati na rast svih kamatnih stopa i privatne neto štednje. Također može poremetiti očekivanja: privatni akteri će povećati neto štednju ako očekuju da će vlada naknadno korigirati svoju financijsku poziciju nametanjem novih poreza.

Zbog toga neto štednja privatnog sektora sama po sebi ne mora imati utjecaj na manje izdatke, agregatnu potražnju i ekonomsku aktivnost. Ako postoje prigode za ulaganja i ako financijska tržišta dobro funkcioniraju, štednja će pronaći put do potrošnje ili ulaganja. Kao što svaka voda pronađe svoj put. Međutim, u Hrvatskoj se proteklih godina to nije događalo. Povećanje neto štednje bilo je povezano sa smanjenjem privatnih izdataka, posebice onih investicijskih. Stoga se postavlja pitanje može li se taj problem objasniti pogreškom u sustavu financijskog posredovanja, ili je ipak riječ o objektivnim preprekama većoj potrošnji i ulaganjima na koje monetarna i financijska politika nisu mogle imati jači utjecaj?

pročitaj cijeli članak